LOVEĆI PIJETLA

piše: Marija Kukić
Baka Mlada (tako su je svi u selu zvali) bila je brižna i vrijedna ženica sa sela. U njenom povrtnjaku,voćnjaku, na njivi, u svinjcu i kokošinjcu svega je bilo u obilju.

Radosna i široke ruke rado je od svega dijelila drugima. Nikada nikome nije uskratila pomoć, naravno, u granicama svojih mogućnosti. Posebice joj je radost i zadovoljstvo činilo to što je pomagala svojoj djeci koja su, osnivajući vlastite obitelji, napustila  roditeljski dom. Živjela je baka Mlada sama ostavši udovica dok je bila mlađa žena.

Jedna kćerka živjela je u gradu. Grad kao grad! Sve što rodi u vrtu, voćnjaku, na njivi, sve što rokće u svinjcu, kokodače i kukuriječe u kokošinjcu, sve se tamo mora kupiti. A u bake Mlade svega na pretek!

Jednog sunčanog dana pošao Mato, zet iz grada, obići punicu u selu. Vidjet će služi li je zdravlje, treba li joj kakva pomoć i usput će ponijeti kući nešto iz „domaće smočnice“. Žena mu zapisala na ceduljicu, da ne bi, ne daj Bože, nešto zaboravio:

„ Luk bijeli i crveni, mrkva, peršin, krumpir, salata, mahune, grašak, jaja, rajčica, paprika… dva pileta,  jedna kokoš ili pijetao  za finu domaću juhicu.“

Sve je bilo vrlo jednostavno; povrće ubrati u povrtnjaku, krumpir iskopati na njivi, piliće uhvatiti u gajbi… Ali kako doći do pijetla ili kokice kada su oni već ranom zorom napustili kokošinjac i sada kljuckaju travu u dvorištu i oko kuće?

Mato se domudrio! Uzeo je dugački štap  kojim se obično tresu šljive, orasi ili neko drugo voće. Potrčao  po dvorištu u nakani da štapom pogodi pijetla. A ovaj kao da je znao što ga čeka, izjurio kroz kapiju pa na cestu. Mlati Mato nasumce štapom, izjurio i on na ulicu. Mlati li ga, mlati, nadajući se da će ipak pogoditi pijetla. Jer i  ćorava koka ponekad nađe zrno.

U jednom trenutku  osjetio je da je štapom nešto pogodio. Ponadao se da je učinio pravu stvar, da je pogodio pijetla. Ali, gle čuda! Ne, to nije bio pijetao nego prednje staklo nadolazećeg automobila. Naime, dok je Mato jurio cestom za ‘trčećom jurilicom’ nije primijetio automobil koji mu se približavao. U žaru borbe umjesto pijetla stradala je šoferšajba automobila.

Izišao čovjek iz auta i sav izbezumljen  od straha upitao je Matu:

„Pa, pobogu, čovječe, što ti radiš na cesti s tom štapinom?“

„Lovim oroza, zar ne vidite,“ odgovorio je Mato smirenim i miroljubivim tonom.

„Da, ali ti si ‘ulovio’ moju šoferšajbu! Što sada da uradim? Tko će mi nadoknaditi štetu?“

„Budite bez brige, gospodine! Kriv sam i namirit ću sve troškove za staklo i majstora,“  odgovorio je Mato.

I tako su se njih dvojica ljudski dogovorili. Mato je platio počinjenu štetu. Bio je sretan što je stradalo samo staklo, a ne i njegova glava. Sretan je bio i vozač što nije pregazio čovjeka koji je mlateći štapom trčkarao cestom.

Ipak,  najsretniji je bio pijetao jer je ostao na životu. I dalje se ponosno šepurio pred svojim kokama i pozdravljao svaku novu zoru svojim prodornim kukurijekanjem.

A fina domaća juhica?! Ona će morati sačekati nekog drugog, manje snalažljivog pjetlića.