Noć knjige (ili knjiga kao “ugrožena vrsta” )
piše: Nela Stipančić Radonić
Dragi čitatelju, vjerujem da si upoznat s predstojećim događajem – Noć knjige.
Znam da to ne zvuči kao novost i senzacija, ali želja mi je prenijeti ovdje par vlastitih misli, pa bi to onda moglo, nadam se, izgledati kao nešto svježe i novo. Jer smatram da nam danas više nego ikada treba novih misli i ideja, a ne stalno ponavljati jedno te isto ili, u još gorem i najčešćem slučaju, samo kritizirati. Pitaš se možda, zašto i čemu razmišljati o Noći knjige?
Kako imam nešto iskustva s onim što se i kako odvija u odnosima između pisca i čitatelja, tj. od procesa samoga pisanja do izdanja i izlaska na svjetlo dana knjige u Hrvatskoj, pa onda sve ono što slijedi nakon toga, potvrdila bih samo u svoje ime da smo u današnjem vremenu dotakli dno, što se tiče praćenja jedne od umjetnosti – takozvane “lijepe književnosti”. Razloga tomu je mnogo i namjera mi nije ovdje ih nabrajati, već samo probuditi svijest i zanimanje za jednu od “vrsta umjetnosti koja polako izumire…” A sve ovisi o nama samima, nama kao pojedincima, nama kao čitateljima…
Istina je da se naši afiniteti u životu uglavnom, začinju i rađaju još u mladim danima pa je vrlo rijetko da netko pobudi u sebi ljubav prema čitanju književnih djela negdje tamo iza pedesete…(iako za neke druge ljubavi nikad nije kasno). Zato ovo i jest u jednu ruku osvrt posvećen svim onim mlađim čitateljima.
Postoje bezbrojni razlozi zašto je dobro i vrlo uputno čitati što više, i to, ona prava i kvalitetna djela. Ja ću navesti samo moja vlastita iskustva i priznati da sam jednom davno, davno u vrlo ranoj mladosti, čitajući jedno predivno djelo Ive Andrića poželjala moći nešto slično opisati, izraziti se tako moćno i osjećajno riječima i pobuditi barem približno sličan osjećaj oduševljenja i zanosa u nekomu, kao što je tada pobudio “moj pisac” u meni. I obogatio time jedan posve bezličan dan…ili puno njih takvih. A onda sam se, slučajno ili ne, malo-pomalo i sama pronašla u jednom momentu života upravo u pisanju! Prema tomu, bilo koji put u životu odabrali, potrebno je prije toga napraviti ne samo jedan vidljivi, već mnogo malih i nevidljivih koraka u samima sebi.
Na čemu zapravo gradimo naš unutarnji svijet? Ovo je vrlo važno pitanje i posve sam sigurna da se jedan veliki dio naših vlastitih spoznaja sastoji upravo od ovih tako nevidljivih na samome početku života, a itekako vidljivih u nekoj zrelijoj dobi – tragova riječi i misli koje smo pokupili idući svojim putem kroz druženje s knjigama. Na žalost, danas živimo u vrlo kontradiktornom vremenu, gdje, na jednoj strani imamo sva čuda moderne tehnike i tehnologije i sve napredne mogućnosti društvenih mreža, a na drugoj strani, toliko smo zakinuti za ono što je doista vrijedno, kvalitetno i duhovno, i to najviše zbog ovako mnogobrojnoga “izbora” oko nas.
Čovjek danas živi ne samo u zagađenom okolišu, već i u zagađenom duhovnom svijetu. Takva poplava svakojakih novotarija, mnogobrojna “ponuda” tržišta zapravo guše onaj pravi smisao našeg života. Kao ljudska bića, mi smo puno, puno više od potrošača bezbrojnih informacija kojima nas svakodnevno bombardiraju, a sve u želji da se kojekave ideje, izričaji i proizvodi što bolje i brže prodaju. Svi smo mi danas kao potencijalni čitatelji za mnoge samo dobra meta za zaradu! I tu jedan dio odgovornosti snose i nakladnici.
U toj mjeri, s kojom smo bombardirani svim i svačim, a što nema baš nimalo vrijednosti u sebi, postajemo umorni, prazni i dezorjentirani. Život današnjega čovjeka prepun je lažnih vrijednosti, lažnih uspjeha, lažnih idola i na koncu konca, ispraznosti i lažnoga sjaja… Stoga, jedan od odgovora na ovo duhovno izumiranje čovječanstva jest – svjestan i odgovoran izbor onoga što čitamo, jer to automatski znači izbor onoga o čemu razmišljamo.
Sigurna sam da uloženo vrijeme u dobru i kvalitetnu knjigu nije nikada izgubljeno vrijeme. U svakom slučaju, to je ono vrijeme u kojem ćemo s tako malo truda tako puno dobiti! Bit ćemo ne samo bogatiji za neku spoznaju, već plemenitiji! I samo tako razvit ćemo u sebi tako važan proces suosjećanja, razmišljanja i prosuđivanja. Slažem se donekle s brigom današnjega “modernog čovjeka” o svojem vanjskom izgledu, ali samo utoliko, ukoliko je barem duplo veću brigu posvetio najprije svojoj vlastitoj nutrini. A to je ono što redovito svi “veliki” proizvođači, oglašivači i ostali popratni aparati cirkusa naše današnjice propuštaju poučiti mladoga čovjeka – koji je uvijek živio i živjet će oponašajući one najbučnije i najvidljivije u društvu. Sve dok ne izgradi svoj vlastiti stav prema životu.
Čitajmo stoga, kako bismo sebe i ovaj svijet, koji je svakim danom sve siromašniji i siromašniji, obogatili pravim vrijednosti. Čitajmo, kako bismo dali podršku boljem i plemenitijem sadržaju naše svakodnevnice, jer svi, baš svi, i stari i mladi, pozvani su uvijek izgrađivati bolji svijet i odovorni su za njega.
I na koncu, iseljeništvo je posebno pogođeno ukoliko ne čita knjige na hrvatskom jeziku, a pogotovo mladi, jer tako osiromašuju svoj maternji jezik. Nikada govor i pisana riječ nisu bili i neće postati jedno te isto. To smo naučili još u školi, zar ne? A ipak, brojni su oni oko nas, koji se danas smiju snazi i značaju bilo kakve knjige, a tek pravoga književnog djela.
Stoga, čitajmo što više danas da se sutra netko drugi ne bi smijao baš nama! Nema ništa tužnije nego se susresti s osobom praznih očiju. Sve što vrijedi u čovjeku, zrcali se u njima, a dolazi iz duše, koja se hrani samo duhovnošću, a ne materijalnim bogatstvima. Ili lažnim statusima u društvu.