Nela Stipančić Radonić
A.G.Matošu
Sjediš još uvijek na toj klupi i promatraš
dulje od jednog stoljeća od svog povratka iz
daljine –
ti nas, a mi tebe. Velike tišine nas dijele.
Baš kao snježna prostranstva Sibira između
Rusije i Kine.
Pitam se, hoćemo li prije mi ili
ti progovoriti, jer nas ima više
od Kineza kada se kritike dijele.
A za pohvale nigdje nikog. Pustoš. Kao u Sibiru
kojim se šuljaju tigrovi dok love
Skokovi posvuda i bijeli zubi oko vrata plijena
Ledi se krv na hladnoći…
Ali ti i dalje sjediš mirno i promatraš nešto drugo
kao da te nije nimalo strah divljih zvijeri. Naginjem uho
da bolje čujem dok izgovaraš svoj stih – o, ta
uska varoš, o, ti uski ljudi … čemu iskren razum, koji zdravo
sudi, čemu polet duše i srce, koje sniva…
Ta tvoja Stara pjesma para mi uši i neki čudan osjećaj imam.
Umjesto sibirskog tigra
ti ćeš skočiti sa klupe i svojim kandžama ugušiti
sve naše strahove
Plaši me tvoja snaga i naša slabost,
Tvoja živost i naše mrtvilo. Naglo se dižem
i trčim, ali ti i dalje govoriš – sebi u bradu:
Usred kukavica, čemu krepost diva?
Prekrivam rukama uši
dok samo još snijeg hrabro pada
Pokraj tebe