piše: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/ Roza. Sjećam se našeg prvog susreta …Njena topla kuća, lijepa mačka kraj kuhinjskog šporeta …sve je odisalo jednostavnošću i toplinom.
Nju, Rozu, moju majku, jer ju nikada nisam drugačije mogla ni zvati, zavoljela sam odmah, a i ona mene. Voljele smo nas dvije satima smišljati koju ćemo slasticu napraviti za vikend. Uz nju sam naučila peći prve orahnjače ili masnice.
Nekada sam se znala i našaliti pa reći kako je njih muških pet a nas dvije smo same u tom muškom svijetu i moramo se držati skupa.
S godinama se i situacija mijenjala. Naime, moja Roza je oboljela i onemoćala, ovisila je o tuđoj pomoći. U tim teškim vremenima njen duh nije slabio. Voljela je da se djeca skupe, slušala je njihove priče i uživala u druženjima jer joj je samo to i preostalo.
Iako je dugo bolovala znala je ta vragolanka napraviti i poneku ludost. Jednom je pratila golubove kako na tavanu prave gnijezdo i popela se na tavan da zatvori rupe. Iako je pretrpjela par moždanih udara, zdravu pamet nije izgubila. Znala se sjetiti svoje mladosti na Kordunu. Prepričavala bi mi kako je tjerala svinje na sajam. Nakon 20 kilometara gonjenja svinja nije ih na sajmu prodala i krenula je nazad s njima kući. Baš je bila uporna. Nekada je svinju teško prejterati iz jednog svinjca u drugi a ona je to mogla čak 40 kilometara.
Težak život uzeo je danak. Naša Roza, moja svekrva koju sam voljela kao majku a i ona mene kao kćerku …nije mi to nikada rekla ali nije ni morala …pustila je suzu onu zadnju i zauvijek zaspala.
Fali mi moja majka ali znam da ona sa smiješkom gleda na sve nas i prati što radimo …
Pita tiho:
– Jel´ pokošena čajera? Jel´pokupljeno sijeno? Jesu li šljive rodile?
– Je, je, pokošena je …pokupljeno je, odgovaram, ali šljiva nema ni za pekmez.
Fali mi moja Roze, moja majka, moja svekrva.