Priča za djecu i odrasle
piše: Sanja Rotim
U jednoj šumi na sjeveru Italije živio je zec Nino. Osjećao se uvijek lijepo tu u svojoj sredini sa prijateljima zečevima koje je poznavao dobro. Moglo bi se reći da mu nikada ništa nije nedostajalo. Ali jednog dana zec Nino odlučio se preseliti u Njemačku.
Čuo je od nekih svojih prijatelja kako se u Njemačkoj zarađivalo dobro i da se cijenio onaj koji je bio voljan raditi. Tako je i on želio okušati sreću.
“Nino, doista ideš i ti?”, izgledali su tužni njegovi prijatelji zečevi.
“Idem, konačno sam odlučio. Nemojte se brinuti za mene, snaći ću se ja. Tamo se bolje živi, svi to kažu”, zec Nino ih je pokušavao ubijediti. Spremio je jedan veliki kofer, pozdravio svoje prijatelje i krenuo sjeverno, put Njemačke. Imao je odmah sreću naći dobar posao i udoban smještaj.
Već nakon nekoliko dana razmišljao je o tome kako je dobro uradio što je promijenio radikalno svoj život i imao hrabrosti udaljiti se od svojih bliskih.
“Ovdje se tako dobro živi, imali su svi pravo”, mislio je zec Nino. Primijetio je kako su njemački zečevi bili malo tiši od njega i ostalih talijanskih zečeva i imali su svjetlije krzno. Ali to njemu nije bilo važno. Sprijateljio se sa zecom Hansom, u njegovu društvu se uvijek osjećao lijepo.
Ono što ga je malo uznemiravalo je bila činjenica kako su ga skoro svi zvali Špagetoždero, kao da je to bilo njegovo pravo ime.
“Zovem se Nino i dolazim iz Milana. Znate, Milano, sjeverna Italija- prijestolnica mode”, jednom im je rekao.
“Jesi li ili nisi jedan Špagetoždero?”, šalili su se njemački zečevi.
“Pa…, rado jedem špagete, kao svi mi u Italiji”, odgovorio je stidljivo zec Nino. Rastužila ga je pomisao kako su i oni u Milanu imali pogrdan nadimak za zečeve koji su dolazili sa juga Italije.
Vrijeme svima brzo prolazi, pa tako je i zec Nino već dugo godina imao prebivalište u Njemačkoj. Više se i navikao na taj nadimak. Sreća pa je imao prijatelja Hansa s kojim je često provodio slobodno vrijeme i dijelio iste hobije.
Ali jednog dana Hans mu je dao tužnu vijest. Odlučio je otići u Dansku. Objasnio mu je kako je čuo da se tamo živjelo bolje, da je vikend trajao tri dana i da se više zarađivalo. Tamo su zečevi bili ljubazniji i mnogo kulturniji. Naveli su mu primjer ako se u Danskoj izgubi novčanik, sigurno bi ga netko našao i vratio vlasniku. Čak tamo ni kuće nisu zaključavali, jer jednostavno lopovi nisu postojali.
“Nino, znaš što ću ti reći: ja jedva čekam da odem. Ali moja zečica Helga će ostati ovdje, pa se mislim vratiti jednog dana kada budem zaradio dovoljno za starost. Nemoj biti tužan, Nino, ostat ćemo uvijek u kontaktu”, rekao mu je zec Hans.
Zec Nino je pokušavao sakriti suze.
“Sretan ti put, prijatelju. Ja ću ostati ovdje, čekat ću da se vratiš. Ako tvojoj supruzi Helgi bude potrebno bilo što, tu sam da joj pomognem, obećavam ti.”
“Hvala ti, prijatelju.”
Tako je zec Hans krenuo u Dansku. Zec Nino je već od prvog dana njegova odlaska osjećao veliku prazninu. Kako je i obećao, ostali su uvijek u kontaktu. Hans mu je opisivao život u Danskoj. Bilo je istinito sve ono što se govorilo. Tamo su svi bili vrlo kulturni, zemlja uredna. Bilo je hladnije nego u Njemačkoj, mada Hansu nije to bio problem. Ali je zec Nino mogao osjetiti tračak nostalgije u njegovim riječima.
“Sigurno mu nedostaje Helga”, pomislio je zec Nino. “Bojim se da će nakon nekoliko godina i ona otići za njim, pa se više neće nikada vratiti”, tužno je razmišljao.
Ali život često donosi iznenađenja. Nakon par mjeseci zec Hans se vratio u Njemačku. Zec Nino je mislio da se radilo samo o kratkoj posjeti, ali mu je on rekao kako se vratio zauvijek. Zamislite kako se iznenadio i razveselio zec Nino!
“Pričao si mi da je tako lijepo u Danskoj. Žao mi je prijatelju da si se razočarao. Ali ću ti reći istinu:
Ja sam sretan da si ti opet sa mnom. Strašno si mi nedostajao. Znaš da me još uvijek ovdje zovu Špagetoždero. Nakon toliko vremena da živim u Njemačkoj, jedem češće kobasice nego špagete.”
“Znam, prijatelju, znam sve. I znam da je to strašno odvratno. I meni se isto desilo u Danskoj. Tamo jesu svi kulturni, ali između sebe su mene zvali Švabo. Kao da nisam imao imena. A znaš da su i malo drugačiji od mene, mislim na njihov izgled. Mislio sam da je moje krzno tako bijelo, da bjelje ne može biti. Ali, kunem ti se, njihovo je očito svjetlije. Vidi se odmah razlika. I njihov zečji naglasak je mnogo drugačiji. Priznajem ti da sam se osjećao toliko različit od njih, zato sam se vratio. Moram zahvaliti i jednom prijatelju koga sam tamo upoznao, zecu Fredriku, koji mi je objasnio da je normalno to što sam osjećao. On je proveo neko vrijeme u Švedskoj i nije se lijepo osjećao među tako svijetlim zečevima. I u Švedskoj je na prvi pogled život izgledao bolji nego u Danskoj, ali je primijetio da tamo nisu baš previše voljeli zečeve sa juga. Tako se vratio u Dansku.”
“Danski zec bi bio jedan s juga? Zamisli, ja sam uvijek mislio da sam sa sjevera, ha,ha”, rekao je Nino Hansu.
“Znaš što sam ja naučio iz svega ovoga, prijatelju: uvijek postoji netko tko živi sjevernije od nas i ima bjelje krzno. I ako te netko gleda s visine jer si ti došao u njegovu zemlju, taj netko može biti samo neodgojena osoba ili neki jadnik koji nije nikada prešao granice svoje zemlje i ne zna kako se vrti ovaj svijet. Ali reci ti meni hoćeš li doći večeras kod nas na večeru? Helga dobro kuha špagete.”
“Rado, ali može slobodno napraviti i kobasice, ha, ha.”