piše: Slavica Jurčić
Gledajući neki dan kroz prozor, primjetim u obližnjoj šumi par jaglaca. Proljeće je tu.
A gdje nije? Možda u Gunji i Račinovcima? Sjetim se tada moje prije Ane koja tamo živi na katu poplavljene kuće.
Gledala sam slike, sve lijepe ruže, čempresi i živica oko kuće. Sve povenulo. Na slikama moja prija izgleda sretno, a kako i ne bi, došla su joj unučad i sin, sveta je nedjelja.
Dalje gledam ulicu na slici …Kažu mi da u cijeloj ulici ima tek par stanovnika koji žive na katovima kuća. Velika vlaga im ne dozvoljava da se vrate na svoja ognjišta.
Baka Ana kaže da je dobila dosta namirnica ali sada treba osušiti natopljene zidove i ofrajkati ih, treba čekati lijepo vrijeme. Ne daj Bože nikome!
Kada se sjetim koliko njih ima koji sami ne mogu, ostarjeli su, nemoćni su a nemaju nikoga da im bude oslonac.
Mogu li se osloniti na nas? Mogu li ja ili ti čitaoče nešto napraviti za Gunju?
Sada mi se vrti u glavi sto pitanja, a ni na jedno nemam odgovor. Znam samo jedno, da u Gunji poznajem baku Anu koja voli svoj dom i nije pokleknula pred ovim nedaćama. Ovo je priča za nju hrabru.