piše: Žarko Delač
Od kada postoji svijeta i vijeka postoje dvije strane: bankari i dužnici.
U davna su vremena bankari na kamenim pločama urezivali recke kako bi bilježili dugove. I gle čuda, sastajali su se svakih nekoliko godina i ploče uništavali, a time i otpisivali dugove.
Zgodno je podsjetiti kako i u najraširenijoj kršćanskoj molitvi piše „otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Prema tome opraštati dugove je Božji zakon, a nekada je bio izgleda i ljudski.
Što se dogodilo da su u današnje vrijeme utjerivači dugova postali normalna pojava u društvu. a neplaćanje dugova kazna i razlog za pribijanje na stup srama?
Bankari svjesno ulaze u rizike financiranja klijenata koje umanjuju na različite načine, a najčešće uvođenjem kamata i različitim vrstama osiguranja. Na žalost možemo konstatirati kako im to izgleda nije dovoljno da zadovolje sve izraženiju pohlepu i težnju za sve većom dobiti.
Naravno kako je odgovornost i na drugoj strani, korisnicima kredita koji su ušli u financijski rizik grlom u jagode te se preračunali što svojom, a što tuđom krivicom.
I tako, u toj vječitoj borbi za raspodjelom sredstava i materijalnim statusom nema pobjednika i poraza jer svi su na kraju gubitnici.
Bogataši su u stalnom strahu i grču kako naplatiti dugove, smanjiti rizike i povećati zaradu, a korisnici njihovih financijskih usluga, kako otplatiti prispjele rate, smanjiti kamate ili skinuti hipoteku.
Ništa nije drugačija situacija i kod društvenih zajednica, poglavito država. Naime pojedinci koji čine državu različito se odnose prema radu, štednji ili jednostavno imaju drugačije životne navike koje teško mogu promijeniti. Aktualna financijska kriza u Europi tome je najbolji primjer.
Tako su recimo štedljivi Nijemci oduvijek bili sinonim za racionalnost i ekonomičnost, a Grci za zabavu i uživanje u životu.
Promatrajući na taj način povijesne činjenice i genetske predispozicije pojedinih nacija, nije iznenađujuća i njihova refleksija na gospodarstvo, a time i na financijske tokove.
No, dužnička kriza i financijsko ropstvo postali su toliko izraženi da jednostavno poprimaju karakteristike oružanih sukoba. Ciljevi su isti samo su metode drugačije i slobodno možemo reći kako se treći svjetski rat već dogodio ili je u pojedinim dijelovima svijeta u tijeku.
Na ove je devijacije nedavno upozorio i vrhunski moralni autoritet, papa Franjo, no, jesu li njegove riječi uhvatile korijena saznat će tek buduće generacije. Do tada, na nama je da im vjerujemo i pokušamo svojim primjerom pridonijeti smanjenoj pošasti materijalizma i zemaljskog hedonizma pri čemu su najveći gubitnici običan čovjek i priroda.
Posljedica su toga i ovih dana nezapamćeni toplinski udari u našim krajevima iako mi nismo izravno odgovorni za njih. No, globalni utjecaj ljudske djelatnosti na ovu našu sićušnu Zemlju toliko ju je već opteretio da jedva diše a stvorene kaverne svakim su danom sve veće i veće.
Optimistički gledano, pesimizam je blaga riječ u odnosu na ono što nas čeka u budućnosti. A sve samo zbog stvaranja ovisnika o dugovima i zgrtanju s druge strane, nečega što je imaginarno i ne postoji u prirodi a to su dolari, euri ili slično njegovo veličanstvo novac.
Novac, kojem se mnogi svjesno ili nesvjesno klanjaju i koji nas bez sumnje svakim danom sve više gura u propast.