SLIJEDI LI HRVATSKA PRIMJER KINE

piše: Žarko Delač

Vjerojatno će prva asocijacija svakog tko pročita ovaj naslov biti kako je Hrvatska na tragu povećanja industrijske proizvodnje prema dvoznamenkastim vrijednostima, rastu BDP-a, nevjerojatnih vremenskih rokova u izgradnji mostova, tunela, zgrada ili masovnosti u proizvodnji elektroničkih uređaja. Začuđujuće pri tome zvuči konstatacija kako srećom nije tako!

Naime, ogroman skok u industrijalizaciji i tehnološkom razvoju ima i jedno potpuno drugu stranu o kojoj ovog trenutka uopće ne razmišljamo ili ne razmišljamo dovoljno. Riječ je o iskorištavanju prirodnih resursa i zagađenju okoline što je posljedica ljudskih aktivnosti i djelovanja beskrupuloznih pojedinaca kojima je stjecanje materijalnog bogatstva jedina nit vodilja u životu.

I tako, dolazimo do toga da se u Kini traže radnici koji  u odijelima sličnim svemirskim  sa specijalnim kistovima oprašuju biljke. Razlog je što prirodni oprašivači poput pčela, bumbara, osa i sličnih kukaca ne mogu opstati u vrlo zagađenoj atmosferi industrijskih velegradova. Stoga je na tom tragu i pitanje iz naslova tj. i pitanje kada ste posljednji puta ugledali jelenka, krijesnicu, zelenu žabu ili buba maru, u rijekama riječnog raka ili karasa?

Dodamo li tome činjenice koje dolaze iz znanstvenih krugova jako je u Jadranu izumrlo 100-tinjak životinjskih vrsta alarm za uzbunu je trebao biti davno upaljen.  Primjerice u Njemačkoj su  to shvatili  pa se tako uništavanje ose kažnjava s 500 Eura.

Nažalost, narušeni sustav eko ravnoteže u Hrvatskoj nije posljedica porasta industrijske proizvodnje i tehnološkog razvoja već totalnog nemara i indolencije sviju nas prema prirodi. Pri tome, oni koji donose odluke ili bi mogli poduzeti određene korake, razmišljaju samo o sebi.

Egocentrici i egotripovi su preplavili našu političku i medijsku scenu na kojoj nema mjesta za jednostavno pitanje zašto su nestali hruštevi? S druge strane, preuzimanje odgovornih političkih funkcija od strane sudski osumnjičenih osoba ili licitiranje sa saborskim rukama uobičajena i za sve nas pomalo već prihvatljiva pojava.

Stoga, o velikim štetama koje nanose vjetroelektrane i odašiljači  u bežićnoj mobilnoj telefoniji nema tko niti razmišljati, a kamo li raspravljati. Za naše političare izgleda kao naučna fantastika kada bi se na primjer odrekli bežične telefonije i komunikaciju preusmjerili samo na svjetlovode!

Sve dok ne počnemo slijediti pozitivne primjere pojedinih demokratskih država u obnašanju i provedbi političkih funkcija mnoge će nam stvari i nadalje izgledati nestvarno i tako daleko. Pri tome mislim na davanje političkih ostavki već na samu javnu pomisao o nekom sukobu interesa, a da ne govorimo o sudjelovanju u kriminalnim i koruptivnim radnjama.