LUTALICA

Povodom Svjetskoga dana životinja

(Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima sasvim je slučajna)

piše: Ruža Silađev
Stajao je na željezničkom kolodvoru čekajući vlak. Bilo je prohladno vrijeme veljače. Kišica je rominjala, a desetak putnika je nestrpljivo iščekivalo dolazak vlaka. Među putnike je došao pas. Hodao je zanoseći se kao da je pijan.

Crne, velike oči su bile bez sjaja, a jedan kapak mu je s vremena na vrijeme nekontrolirano padao. Bio je visok oko šezdesetak centimetara, crne dlake umuljane blatom. Mjestimice gdje nije bilo blata vidjela se lijepa sjajna dlaka koja je svjedočila da je nekada imao gazdu.

Marko se malo bolje zagleda u psa i vidje da je to keruša. Dojke su se jedva vidjele a ispucale bradavice su bile izdužene do nenormalne veličine. Olinjao rep joj je visio, samo bi se neznatno podigao dok je njuškala okolo nadajući se zalogaju. Bespomoćno je obilazila putnike, jednog po jednog, podizala njušku prema njihovim torbama, njuškala i kad ništa nije dobila, spuštene glave produžila kod drugog.

Tko zna kada je jela, a mali su možda čekali svoj obrok tu negdje preko u šipražju.

– Koliko li ih ima? Koliko čeka malih gladnih usta ? Kao da nosi etiketu NAPUŠTENA SAM, POMOZITE! – razmišljao je.

U torbi je imao dvije tvrde kifle od prekjuče. Uvijek je nosio sa sobom makar koricu tvrdoga kruha, jer je njegov prevarantski šećer skakao gore-dolje kako mu volja. Čim dva sata nije ništa jeo, šećer je padao brzinom munje i hvatala ga je nesvjestica, vid se maglio i preznojavao se kao u sred žege. Razmišljao je da li da, da jednu kiflu psu i samo jednu zadrži za sebe, a onda odluči da ih ipak obadvije zadrži.

Vlak je stigao. Bio je jedan od onih uvezenih. Iznenadilo ga je kako je bio čist i provjetren.Tiho je svirala klasična muzika. Vozio je skoro nečujno, a kroz prozore su promicala polja sa tek izraslim žitima. Točno se moglo ocijeniti koje je žito bilo kada posijano. Ranija žita su bila petnaestak centimetara visoka. Već su imala tamno zelenu boju. Ona koja su bila kasnije posijana bila su rjeđa i takve njive su ličile na šahovsko polje crno-zelene boje, jer koliko je bilo žita toliko je između njega bilo i busova zemlje. Na sred polja pretrčavalo je krdo srna i gdje koji uplašeni zec.  Mimo vlaka su prolazile kuće i ogoljelo drveće ispod koga je vjetar nosio opalo, napola trulo lišće. Povremeno su pored vlaka prolijetale najlon vrećice, papiri…

– Kako smo nemarni- pomisli- i opet mu se misli vrate na psa lutalicu. Evo, i ja sam ovaj put bio nemaran. Mogao sam mu dati makar jednu kiflu, a u prodavnici kupiti nešto za sebe. Zašto to nisam učinio? Eh, sada da me vide moji roditelji!

Još kao malo dijete, a i kasnije tokom života obožavao je životinje. Uvijek je bio u društvu mačaka i njihovog psa Pere. Kad su sjedali za objed, ako to nije učinio prije, ustajao je od stola, nahranio psa i mačke i tek onda sjedao za zajedničku trpezu. Mama je često govorila ocu:

–Vidiš li ti kako je naše dite milosrdno?! On će se n’onomu svitu spasit! Taki mali, a toliko se brine za mačke i kera. Pratim ga i vidim da prvo njima da jist, pa onda istom sidne on za’stal.

 – To je za svaku pofalu. Triba se uvik brinit za ’ne koji nemu razum i  zdravlje.  – odgovarao je otac. – Biće od njega pravi čovek ako tako nastavi.

*

Sjedio je u ambulanti čekajući red kod dijabetologa. Uvijek ista situacija. Prepuna čekaona, nestrpljivi pacijenti i užurbane sestre. Netko je od pacijenata pio vodu, netko je jeo,  jer svi su bili dijabetičari. I on se počeo preznojavati što je bio siguran znak da mu šećer pada. Otvorio je torbu, uzeo flašicu sa vodom i otpio par gutljaja. Zatim je uzeo vrećicu sa kiflama. Pogledao je u nju i sjetio se keruše.

– Tko zna da li je jela bilo što? Da li je možda negdje pronašla kakav pljesnivi, blatom umazani, objesnošću bačeni komadić kruha?

Vrati vrećicu u torbu, zatvori je i rizikujući da bude prozvan, uputi se u bolničku kantinu i kupi veknu kruha. Prodavačica stavi veknu u najlon vrećicu i pruži mu. Marko plati račun i krenu nazad u čekaonu. Sjede i pojede jednu od svojih dviju kifala. Nakon izvjesnog vremena prestao se znojiti.

*

Baš je ugodno putovati ovako divnim vlakom, razmišljao je vraćajući se kući.

Milozvučni glas izvještava:

–   Slijedeća stanica, Bukovački Salaši!

Vlak usporava.

– Bukovački Salaši!

Vlak je stao.

– Slijedeća stanica, Prigrevica!

Vlak usporava.

– Prigrevica!

Ponovo je vlak stao.

Marko je ustao sa svoga sjedala čim je vlak krenuo iz Prigrevice, nestrpljivo iščekujući da u daljini ugleda toranj crkve u Sonti. Obukao je jaknu, stavio šešir na glavu i rukavice na ruke. Čvrsto je držao vrećicu sa kruhom iščekujući obavijest i konačno je začu:

– Slijedeća stanica Sonta!

– Sonta!

Vlak je stao.

Prvi je izašao iz vlaka. Uznemireno se okretao ne bi li opet primijetio kerušu, no nje nije bilo. Putnici su žurno prolazili pored njega, otpravnik je podigao palicu i zviždaljkom označio polazak. Ostao je sam na pustom kolodvoru. Tišinu su remetile samo tračnice koje su se potresale pod težinom odlazećeg vlaka.

Marko je počeo zviždati ne bi li namamio psa, međutim čulo se samo pucketanje suhih grana u šumarku nasuprot kolodvora.

– Kuco, kuco! Ps, ps, ps..! Dođi, kuco! Ps.. ps… – dozivao je.

Dosjeti se i otiđe na rub šumarka. Iz šiprajža se začulo škumičanje malih psića, lomljenje grančica i šuštanje suhe trave. Pred Markom se ukaza keruša.  Sav sretan pružio joj je kruh. Brzo je zgrabila veknu, okrenula se zadovoljno mašući repom i krenula u svoje leglo. Još jednom se okrenula prema Marku i nestala u šipražju.

Nasmiješio se. U tom trenu je znao da će ubuduće često dolaziti na rub šumarka.

p.s. Fotografija je snimljena kolovoza 1963.g. Na njoj je Stipan Miloš rođen 1960. Nije se dao snimiti. Plakao je. Nisu pomogla niti nagovaranja članova obitelji. Na kraju je pristao uz uvjet da se s njim gotografira i njegov vjerni prijatelj Bobika.