Pismo jedne majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza …Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP …
Dragi moji, evo da vam se pohvalim, moj Junak kreće u novu avanturu.
Naime, moj dječak kreće novim stazama života, upisao je srednju školu koju je on želio. A ja, njegova majka, imam stotinu pitanja:
– Hoće li on to moći?
– Hoće li se snaći u novoj sredini?
– Kako će ga prihvatiti druga djeca u toj školi?
Naravno, sva ta pitanja postavila sam školskoj pedagoginji a ona me sa smiješkom ohrabruje i kaže mi:
-Vi ste prvi koji ste došli s takvim pitanjem. Roditelji većinom dolaze tek kad nastanu problemi a vi ste došli i nas upozoriti na teškoće svog djeteta.
Moj Junak je bio na vrhuncu uzbuđenja i pokušao je to sakriti. Gledao je u strop, naravno, i mene hvatao za ruku. Ne pokazujem da to primjećujem nego ga upozoravam da se pokuša uključiti u razgovor.
Pedagoginja mu ohrabrujuće obećava da će za njega naći vremena i da će mu pokazati cijelu školu, radionice i strojeve na kojima će i on raditi.
Moj Junak više nije mali dječak, ima četrnaest godina i pred njim je novo životno iskustvo.
Nakon izlaska iz škole objašnjavam mu da, kada razgovara s nekim, mora tu osobu gledati u lice.
– A gdje u lice ? – pita Junak.
– U oči! – odgovaram ja.
– U koje oko?– pita Junak.
Napokon mi njegov tata pomaže i kaže:
– U lijevo oko!
Njegov Autizam je i za mene kao škola, mislim da i ja s mojim Junakom krećem u moju školu.
Imali smo veliku sreću pri upisu u srednju školu. Moj Junak je, kao dijete s puno dijagnoza, imao pravo na izravan upis. Naravno, prije upisa smo prošli vještačenje. Junak je pokazao dobre rezultate. Puno nam je pomogla i njegova osnovna škola tako da je upis prošao bez stresa.
Kada sam počela pisati ove moje memoare ili priče o Junaku, on je bio niži od mene za 10 cm a sada me je stigao u visini.
Sigurna sam da, iako ima poteškoća, on može izgraditi svoj život i nositi se hrabro sa svim problemima. Učinit ćemo sve naučiti ga da tako i bude.
Nakon svega uzbuđenja oko upisa, sretnemo poznanicu i ja se pohvalim da “smo upisali srednju školu” a Junak gordo opomene:
– Ja sam upisao srednju školu!
Na to sam se slatko nasmijala. Mudrac mamin!
Predivna crtica iz zivota onih cija su djeca ponesto “drugacija” od druge djece. Time nisu nimalo manje dragocjena od druge djece. Njihovim roditeljima teze je izboriti se za neke stvari do kojih drugi lakse dodju. Ali kad u tome uspiju, sreca je pregolema. I ovo divno dijete uspijeva ponajprije zahvaljujuci roditeljskoj ljubavi i podrsci. Od srca mu zelim puno uspjeha u srece u zivotu. I da uvijek srece dobre i naklonjene ljude.