Iz naše arhive/ objavljeno 2020. godine
tekst: Sonja Breljak
Dragi Grade na Vuki i Dunavu,
više od tisuću kilometara je između nas, a gle, glas i slika o tebi, iz tebe, stiže i do mene, u daleki svijet, u grad na obalama rijeka Spree i Havel.
Kamo sreće da je svijet tako umrežen bio i prije više od tri decenije, koliko nas dijeli od dana tvoga stradanja! Možda bi manje patio.
Ti si simbol žrtve, tuge i patnje, ali i otpora, prkosa i ponosa.
Pišem ti iz njemačkog glavnog grada jer razumijem i osjećam tvoju bol. I patnju. I muku i zdvojnost. Kamo s teškim uspomenama i sjećanjima? Kako dalje?
Upaljene svijeće i molitva na misi u Berlinu i drugim gradovima širom Hrvatske, Njemačke i svijeta. I u mom domu. Tople riječi razumijevanja na Hrvatskom glasu Berlin kojeg uređujem i vodim. Poezija, glazba i sjećanja.
“Kad smo čuli da je Vukovar okupiran, bili smo u centru Berlina, na Ku’dammu, organizirali smo mirni protest ukazujući na zlo koje se čini hrvatskom narodu. Nismo mogli vjerovati, ali ipak je ta vijest bila istinita i jako, jako žalosna”, piše mi „teta“ Liza Kopić, poznata aktivistica i humanitarna djelatnica Zavičajnog kluba Brođani koja u Berlinu živi više od 50 godina. Sudjelovala je u brojnim akcijama pomoći ranjenoj Hrvatskoj.
Naše iseljeništvo ima tu otvorenu ranu i čežnju i bol za izgubljenim domom, pa te, dragi Grade, potpuno razumije u tvom bolu. Ja posebno.
Nikad zaboravljene slike tvojih ulica, razrušenih kuća, od straha izbezumljenih ljudi. A samo koji mjesec iza tvoje velike boli, i sama se, iz svoga grada u Bosni u Hercegovini, nađoh u koloni prognanih, baš s Vukovarcima u istom prognaničkom centru, svjesna boli koje kriju oči i ruke starica što u hodnicima hvarskih hotela upliću konac u vez, a sanjaju ulice svoga grada i djecu kojoj ne znaju sudbinu.
Tad sam samo željela da to sve što nam se događa uskoro bude samo ružni san u nekoj tužnoj priči. A potrajalo je nesnosno dugo.
U ovoj daljini, dok gledam upaljene svijeće širom gradova u Hrvatskoj i pratim Kolonu sjećanja i virtualni pogled s Vodotornja, rasprostirem po stolu svoje bolne rane, ključeve nepostojećeg doma, bratova pisma iz bugojanskog logora smrti, mamine poruke iz stana na šestom katu bez struje i vode… Prevrćem u sjećanju godine neizvjesnosti i novih početaka bez igdje ičega, u tuđoj zemlji. I plačem.
Natapam svojim suzama više od trideset godina stare požutjele papire, za svoje i tvoje drage i pokojne, za Sinišu Glavaševića, kolegu s kojim me veže i Sarajevo, isti grad u kojemu smo u isto vrijeme studirali. Od sjećanja se ne može pobjeći, nosimo ih sobom kakva god da su. Ti barem znaš, Siniša, naš grad i nije izgubljen, tu je u nama, jer „Grad“, kažeš i ti, „to su ljudi.“
Živim u velikom europskom gradu. On nema Vukovarsku ulicu. Ne pale svijeće na rubovima šetnica. Ovdje nije blagdan. Ali, u mom srcu Vukovar ljubavlju svijetli. Ta ljubav neka brzinom svjetlosti stigne do tebe i tvojih ljudi. I neka ti Stvoritelj da vječno, toplo sjećanje na tvoju izgubljenu djecu, ali i dostojanstvenu budućnost novim naraštajima u tvojim ulicama. Za to se skromno, od srca i ponizno molim.
Pozdrav dragom Vukovaru, iz Berlina!