piše: Stjepan Poljaković
Na spomen groblja meni nepopravljivom ljubitelju glazbe, na pamet padne ona, starijim generacijama dobro poznata, obrada „La palome“, :
„O, groblje groblje, ti baščo šarena, u te se siju sjemenja najljepša, siju se siju ali nikad ne niču, grobari sjeme duboko zagrću.“
Sjetih se te pjesme ovih dana jer sam išao u pohode jednom grobu, spomenuti se čovjeka koji je “krivac” što sam tu i što vam pišem.
Groblje, mjesto na kojem se kao nigdje susreću tuga, nada i pitanja …Zašto?
Groblje, posljednja stanica ovozemaljskog bivstvovanja, prolazimo često kraj njega moleći se potiho da što rijeđe svjedočimo rastancima i zakapanju sjemena.
Jedan čovjek po imenu Emil Cipar za života svoga sijao je sjeme prijateljstva, dobrote i svega plemenitog od Bartolovaca do Remšajda i Berlina pa nazad i prošle jeseni je sahranjen na groblju u Bartolovcima.
Nađoh se tamo u društvu dviju dama, jedna iz Bartolovaca a druga iz Remšajda a obje Slavice. Poznavao sam pokojnika kratko, više kroz kolumne, sreli smo se dva-tri puta u gradu ali njegova sjena, uspomena na njega provlači se kroz moj život i kroz živote prijatelja u krugu.
Dobriša Cesarić napisao je poznate stihove „ Pjesma mrtvog pjesnika“
“Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava … „
Gledajući u humak pod kojim počiva naš prijatelj razmišljah o Božjoj providnosti. Ne vjerujem u sudbinu, smatram da smo u mnogome sami kovači naše sreće, vjerujem da je Bog u svojoj mudrosti i ljubavi za svakoga pripremio mjesto na zemlji i na nebu, naše je samo da tragamo i pronađemo svoju poziciju.
Ne vjerujem osobno u zagrobni život i kontakte sa svjetom umrlih, vjerujem u jedan nazovimo ga tako, lanac, ili veliki val dobrote u kojem smo samo karike ili kapi koje se vežu jedna s drugom i tako čine krug, neprekinuti niz.
Slavica iz Remscheida me upozorila na Emilove kolumne, kasnije je on bio “poštar” između nas dvoje, bio je i glas obespravljenih u jednoj kampanji. Preko Emila sam upoznao Sonju, njih dvoje su uređivali svoj Glas. Pola godine poslije Emilovog odlaska, odvažio sam se pustiti svoj glas preko, sada našeg, Glasa, da se svjetlo ne ugasi, da se nastavi ono što je Emil davno počeo.
I tu dolazimo do jednog pjesnika kojeg su zvali Zmaj. Nikada nisam istraživao zašto ali jesam čitao i često se vraćam jednoj njegovoj pjesmi.“Svetli grobovi“, dugačka pjesma puna poruka. Na Emilovom grobu se sjetih ovog dijela:
Kroz vekove, kroz maglinu,
Ded unuku, otac sinu,
Borac borcu dovikiv’o:
„Gde ja stadoh — ti ćeš poći!”
„Što ne mogoh — ti ćeš moći!”
„Kud ja nisam — ti ćeš doći!”
„Što ja počeh — ti produži!”
Poslije groblja u Bartolovcima produžio sam prema Brodskom Stupniku, u sokak koji vodi prema vinogradima, u posjet …pazite sad …još jednoj Slavici.
Poslije upoznavanja i razgledanja imanja rekoše nam da nam moraju pokazati “Emilovo mjesto”. I sjedili smo na panjevima na kojima je i Emil sjedio, rekoše mi da je tu lani sjedila i Sonja …
Tu, na tome mjestu, razmišljao sam o tome, dokle je netko živ?
Živi smo dok nas se netko sjeća, živi smo dok makar u tragovima postoji nešto što smo napravili, živi smo dotle dok postoji netko tko će žižak našeg svjetla prenositi dalje, puno dalje od grobnog humka.
Osobno, vjerujem u uskrsnuće mrtvih, vjerujem da ćemo jednoga dana negdje na nebeskim livadama sresti sve one čije grobove obilazimo, sve one kojih se sjećamo, čija djela ovako ili onako nastavljamo i čuvamo od zaborava.
Zato, smrt doživljavam manje tragično, smrt je izazov vjeri. Najljepše pjesme nastale su na rubu grobova, najljepši stihovi utjehe nastali su u trenutcima kada se čovjek našao oči u oči sa smrću i kada se u njegovoj duši probudio inat i vjera.
„O, kad bi se riječi moje zapisale
i kad bi se u mjed tvrdu urezale;
kad bi se željeznim dlijetom i olovom
u spomen vječan u stijenu uklesale!
Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi
i posljednji će on nad zemljom ustati.
A kad se probudim, k sebi će me dići:
iz svoje ću puti tad vidjeti Boga… „ (Job.19. 23-27).
Mi koji još tabanamo zemaljskim drumovima pozvani smo da budemo glasnici onih čiji se glas ugasio, da nastavimo na onim mjestima gdje je netko stao, da budemo ruka, karika, kap koja će sačuvati tračak svijetla.
Ovih se dana spremamo sastati u proširenom krugu, Slavicama će se pridružiti jedna Marija, Stipa i tko zna tko još? Svi smo mi plodovi sjetve jednog Emila, i od Broda, Bartolovaca, Kutjeva do Remscheida i Berlina pa diljem kugle zemaljske čuvamo jedan, naoko ugašeni, glas kao jeku, kao eho …Emilov eho…
Ne ostaje mi ništa više nego poželjeti ono što je i pjesnik Zmaj na kraju pjesme poželio:
Daruj, Bože, blagoslova,
Da vas združi bratska sloga,
Zavetnike koji s’ kupe
Oko groba …
…Emilova …
Čitamo se!