piše: Sandra Marelja Muić
Sve se nekako usmjerilo prema proslavi dvadesetogodišnjeg jubileja Dana domovinske zahvalnosti koji je ujedno i Dan hrvatskih branitelja, što je i potpuno na mjestu, jer bez branitelja ne bi bilo ni jubileja, barem ne ovog jubileja pobjede.
Velike su to pripreme u Zagrebu i Kninu, velike najave i još veće priče o svemu, koje sežu mjesecima unatrag i malo je reći da izlaze svima na uši više. Čak i brojanja automobila na granici, kao osnovnog dijela folklora turističke sezone, došla su na samu marginu u vijestima jer se po stoti put vraća na temu mimohoda u glavnom gradu i proslave u Zvonimirovu gradu.
Malo nas je u međuvremenu prodrmala anegdota sa arbitražom i deželom, te čuđenje jednog zbilja rijetko pristojnog i odgovornog ministra poput našeg mladog ministra financija koji je nezadovoljan time što ima više turista nego izdanih računa. Hehe, barem smo mi uvijek dosljedni u omjerima koji nisu u sklopu logike. Više mirovina nego živućih umirovljenika, više predanih glasova nego glasača, više turista nego prijavljenih gostiju … To što je izjavio mi je čak malo i nade ulilo, onaj osjećaj da negdje netko još brine o tome za što prima plaću.
Međutim, između nesnosno dosadnog ljetnog večernjeg tv programa s lošim filmovima i usiljenih emisija iz turističkih mjesta svaki dan, uvijek i iznova natrag na proslavu obljetnice.
Suvišno je i spominjati što je taj dan prije dvadeset godina donio Hrvatskoj i koliko je njegovo značenje, te reći da je puno kada se govori o njemu. I tu nije bitno u koliko gradova se slavi jer će slaviti svatko kome je stalo do toga, bez obzira gdje se on nalazio i hoće li blejiti u mimohod, a nekako mi se čini da hodamo mimo već sve te godine …
Je li više stalo nekome tko domoljubnu gramzišapu drži na junačkom srcu dok svira himna ili nekome tko će bez majice pod lozom oglodati kakvo janje sa najbližima i smijati se na račun dogodovština iz devedesetih ratnih nesretnih, teško da ostavlja prostora za odgovor. Po starom dobrom običaju, veliki obljetnički eventi se idealno koriste za osobne političke promocije i ubiranje bodova, te se nemilo struže po medijskom prostoru da bi se svojoj njuškici ostavilo traga. To i nije ništa novo, čak i nije uopće važno jer smo baš u ovih dvadeset godina bezbroj puta prani tom predizbornom demagogijom i skupljanjem bodova, barem se to nije promijenilo. Promijenilo se sve drugo; odnos prema ratu, prema braniteljima, prema samoj Hrvatskoj. To je važno, taj procijep koji se ne zatvara, kao nakon erozije. Rat se ne spominje, branitelji su protiv branitelja, a ljudi se s obiteljima sele iz Hrvatske.
Kako smo do toga došli, gdje vode tragovi ovakvog neraspoloženja u društvu? Sve češće nailazim čak na pridjeve – veliki- i –pravi – Hrvati ( koji su to sada, je li to neka nova stranka? ), a na proslavu u Knin čujem na vijestima neki dan, i to više puta od gradonačelnice tamošnje, „su srdačno dobrodošli svi Hrvatice i Hrvati“. A smiju li i -građani RH- isto doći, članovi manjina koje su isto sudjelovale u oslobađanju teritorija i nisu polirali telefonsku slušalicu negdje u bazi, nego gutali prašinu i možda če čak niti nisu vratili, kao mnogi, mnogi drugi s jedne i druge strane?
Žrtve su uvijek nijeme, ne zaboravimo. Isto tako su čast i poštenje uvijek glasni bez ijedne izgovorene riječi.
I zato je „Oluja“ uvijek ponos i radost svih onih koji vole Hrvatsku, iako si nisu zalijepili taj transparent na čelu. I Dan hrvatskih branitelja je dan sviju vas pravih istinskih ratnika koje nisu mogli ukaljati ni bezbrojni lažni invalidi, ratni profiteri, ni razna blebetala niškorisna koja su svoja pileća prsa sakrila iza vojničke uniforme samo da se dočepaju mikrofona.
Dugujemo vam svi i sretan vam praznik.