Ivica Smolec
U staroj jakni, ni nakita nema,
ta žena bez škole je ipak dama.
U vrećici su joj Puškin i Gorki;
iz knjižnice vraća se moja mama.
Zamišljeno lice, odsutan pogled,
brige su ispod tog sijedog joj prama.
Nakon što svrati po lijek, kruh i mlijeko,
domu svom, umorna, vraća se mama.
Davno mi je dala gene što vole,
napajaju se iz ljubavi hrama.
Vatru i vodu i zemlju i ptice,
ma, sve to voli i dobra mi mama.
Prosjaka prosi da prosi bez srama
jer puno je jada prošla i sama.
Da, takva je duša draga mi mama.
(dovršeno 7. siječnja 2009.
objavio u knjizi “O ljubavi i tuzi”)