O evangelizaciji danas
“Kao što je tijelo mrtvo bez duše, tako je i vjera mrtva bez djela“
piše: Nikola Bašić, Vis
Obraćenik, teolog, publicist, voditelj duhovnih seminara, branitelj …i još puno toga velika i lijepa …gospodin Dražen Bušić u svom članku, tiskanom u tjedniku 7Dnevno od 24. srpnja 2015., pod naslovom Kako izgubljene dovesti u crkvu?, potaknuo me ili, bolje rečeno, potiče me, dodati i sljedeće razmišljanje.
Zapravo u članku se da razumjeti da evangelizacija ne ide bez čudesa i znakova, kao i istjerivanja duhova, baš onako kako ih je Krist u svojoj evangelizaciji primjenjivao a svojim nasljednicima (učenicima) čak naložio da se njima služe.
Odmah, ali baš odmah iza kako sam pročitao ovaj članak, sjetio sam se riječi zapisane u poslanici svetog Jakova (mlađeg) apostola upućene rasijanim (dijaspora) dvanaest plemena među poganima: “Kao što je tijelo mrtvo bez duše, tako je i vjera mrtva bez djela“.((Jakov, 2. 26).
Izabrao sam zadnju rečenicu iz glave 2. njegove poslanice, a i sve prethodne su tako mudre i biserne da sam se dvoumio koju navesti. Ali računam da je ova najuvjerljivija.
Samo ću interpretirati na svoj način ono njegovo (u istoj poslanici) kako je Abrahamova vjera bila djelotvorna ili dokaz djelotvornosti što je pripremio i svog sina Izaka žrtvovati Jahvi kako mu je tražio. Ja bih tu vjeru danas, na svoj način, protumačio kao iskustvenu vjera u Boga, jer daje sve najvrijednije od sebe, najdraži život(svog sina Izaka). Tako bih rado nazvao Isusovo propovijedanje (evanđelje) radosne vijesti -iskustveno evanđelje, kao i poslije ono što su činili apostoli, a zapisano je u dijelima apostolskim.
Prije tridesetak godina čitao sam djela mističarke Marije Valtorte, gdje joj Isus na jednom mjestu prikazuje vjeru mnogih kršćana, kao slamnatu vjeru. Mi znamo, ako stoci dajemo samo slamu za hranu da će izmršavjeti pa i uginuti ako se na tome ostane. Te je istoj (Isus) uprizorio da je kršćanstvo poput kostura.
Onda se i ne čudim što naši krizmanici poslije primitka sakramenta potvrde napuste Crkvu, gotovo preko 95%. Kao da su u svojim jaslama primili istu hranu, onu od jučer-slamu, i jednostavno se tu više ne vraćaju.
Eto, tako je to najkraće i najjednostavnije rečeno. No, međutim, gospodin Dražen navodi kako smo svi mi vjernici (naravno koji su Kristovi) pozvani činiti isto što je naloženo Kristovim učenicima.
Ma, kako se to poklopilo! Evo, prije par trenutaka, otkako ovo pišem, dolazi mi jedna od četiriju kćeri da joj dam blagoslov jer odlazi na posao. I slijedom prethodnoga; ne samo što sam je blagoslovio nego sam položio obje ruke (nakratko) na njezinu glavu i pozvao Krista da je blagoslovi i pomogne joj (u ovoj vrućini).
Da, roditelji, blagoslivljajte i polažite ruke na svoju djecu. Sotona od toga bježi!
Rado gledam kako današnji papa Franjo gdje je god uživo sa svijetom, polaže svoje ruke. Ne bojte se ni vi dragi naši biskupi i svećenici, ali doslovno, u svojim pohodima (biskupi) stavljati svoje ruke na one koji su vam u prolazu najbliži a ne samo znakom blagoslova prolaziti mimo.
Pozovite ponekad da iza završetka nekog obreda, liturgije, slavlja, neka ostanu oni koji žele da se na njih polažu ruke za ozdravljenja. Ne bojte se, ta to vam je u pozivu!
Možda će nekome biti zanimljivo pročitati moj objavljeni članak na sličnu temu, a isti je bio objavljen i u Glasu koncila, nekoliko mjeseci kasnije.
Ovo osobito želim pridružiti našim karizmaticima koji su izloženi raznim pritiscima iz redova Crkve, jer se navodno ne uklapaju u hierarhijski ustroj odnosno poslušni ustroj Crkve.
Popularni a i sveti padre Pio trpio je u svoje vrijeme najviše iz ustroja (vrha) Crkve radi svojih stigmi i evangelizacije, ali nije se izgubio, pa i u svojoj vjernosti i poslušnosti Crkvi.
Imamo li i mi u Hrvatskoj sličan primjer?
Nije dobro ako ćemo time puno više izgubiti nego dobiti na evangelizaciji odnosno na spasenju duša za koje je Krist i došao evangelizirati.
Pa i našim karizmaticima poručujem: – Držite se hrabro uz Krista i ne posustaju u iskustvenoj evangelizaciji!