Ivica Smolec
Na rubu šume, pred zelenom rijekom,
jedan do drugog, jablan i hrast.
Mlad, visok, vitak, jablan k nebu stremi
a susjed mu, zgrbljen, s puno suhih grana,
na krošnji nosi silnih stoljeća balast.
Vidiš li, djede, kako sam lijep?
Ti mi, star i ružan, nagrđuješ polje!
Ova mlada trava iz koje viri cvijeće,
to je pravi ukras za moju ljepotu.
Stvarno, da te nema, tu bi bilo bolje!
Sinko dragi, lijep si, to priznati moram,
tvoja se ljepota vidi izdaleka.
Tako visok, snažan, ti oblake diraš,
bogovima, mislim, savjete poklanjaš.
Al’ ja ovdje živim još od pamtivijeka.
Ova naša rijeka što šûmom ti se divi,
nema ni sto ljeta, promijenila je tok.
Odande u daljini, gdje grad sada sjedi,
veprovi su dolazili da im dadem žir.
A drugi su jablanovi rasli uz moj bok.
Jednoga ćeš dana ostati bez soka,
od žeđi ćeš skapati, na kiši, jadni stvore.
Naružit će livadu tvoj kostur stravičan
a meni još jedna osušit će se grana.
Stvarno, kad te ne bude, tu će biti gore!
9. kolovoza 2009.