piše: Sandra Marelja Muić
Skradin/ Suha vrućina, koja ne jenjava već tjednima, ugnijezdila se i na blagdan Velike Gospe i komotno otpuhuje svoje stupnjeve celzija u nas.
Izašavši iz auta, na urednom parkiralištu skoro točno u podne, pogled nam pada preko održavanog parkića na mnoštvo turista koji čekaju pred modernim zdanjem turističke zajednice skradinske da bi kupili kartu za izlet po obližnjoj Krki. Gotovo nepregledan red za karte i za izletnički brod. .
Iznimno čist i uredan, minuciozno nestvaran, ovaj gradić u zaleđu mami moreplovce da se usidre u marini i turiste prolaznike da odavde krenu na obilazak obližnjeg nacionalnog parka.
Inspiciramo što se promijenilo od posljednjeg posjeta i virimo u pozamašnu crnu jahtu pod njemačkom zastavom „dark knight“ po kojoj skakuću mornari. Besprijekorno čista tikovina na ulazu, sva se sjaji – od vrha do dna. Vrijeme je ručka i temperatura visoka, a i Mala Vlast nam je na našem komandnom mostu ovaj put, što je najveća razlika od posljednjeg posjeta, pa ne šetamo previše, samo ovim dijelom rive uz sam Skradin, do njenog kraja.
Sve je otvoreno i spremno za goste koji još zaobilaze stolove, vidim da su niknuli saloni za masažu, svako nekoliko metara po neki natpis. Dva i dva su valjda ipak četiri, tako to ide uz privezanu tikovinu. Svugdje i natpisi za apartman. Nakon štanda sa domestic fruits ispod jedne smokve sjedi mlađa gospođa i vreba kroz rupe na žici hoće li tko zalutati na konak.
Mnoštvo stabala žižula, zeleni plovodi sa lakiranim sjajem blješte na suncu. Taj krajnji dio ostavlja malo neuredan dojam, iako je propisno označeno odlagalište i sve počišćeno, ali su privatne parcele jedna uz drugu koje obiluju viškom stvari, tako se i jedna miješalica za beton odmara ispod žižulica na ovaj blagdan.
Osoblje čeka ispred svakog restorana i pokušava pridobiti goste za posjet. Informiramo se kod tanašnog visokog mladog konobara o njihovoj ponudi, nismo uspjeli dobiti rečenicu sa odgovorom i točkom iako se silno trudio postupiti kako treba.
Restoran je uvučen, a mi bismo bliže moru i povjetarcu pa sjedamo na prostranu terasu sljedećeg objekta i pustimo da nas uputi djelatnica u ponudu. Kako nismo zahtjevni gosti u tuđem gradu, pustimo da niskokalorično i plitko objašnjenje menija pređe preko nas i čekamo na objed. Polako se stolovi pune stranim gostima, Talijani, Francuzi. Sve pristojna čeljad, ljubazno se osvrće za Malom Vlasti koja uzurpira teritorij sav ushićen zbog velikog akvarija sa vrlo malo ribica. Svakako je ručica završila u njemu pa pretpostavljam da je tih par ribica još na dnu negdje.
Podnevna vrućina tjera svakoga u hlad, samo dva labuda kojima se sviđa blizina slatke i slane vode su izišla na rivu i obavljaju svoje dnevno manikiranje. Kako se nakon svakog zalogaja dižemo da bismo izišli na cestu i provjerili situaciju, tako Mala Vlast i mama moraju pobliže promotriti i ova dva čudna svata koja frkću na nježnog psića boje vanilije koji se nakostriješio na njih.
Nemam neki utisak da su labudovi puni inteligentnih poteza pa se vraćamo sljedećem zalogaju. Mesna plata nije čak niti plata nego nekakva posuda sa prihvatljivim mesnim dijelom ali ne onim najavljenim i sigurno ne vrhunskim, ali zato sa sirovim povrćem i neslanim pomfrijem i bez pribora za vađenje. Umak od gljiva koji je četiri puta napomenula konobarica djeluje u obliku hladnih termički obrađenih gljiva u zdjelici razvodnjene Podravkine juhe od gljiva. Ne čudi me da su ovdje više na masaži nego u restoranu.
Deja vu po tko zna koji put. Ama baš ništa u hrvatskom turizmu ne može iznenaditi, sve je toliko predvidivo i porozno, da vam je gotovo žao tih pristojih ljudi okolo koji sjede. Osim rijetkih iznimki, sve konfekcijski bezlično i nekvalitetno, tako je na svakom koraku .
Mi, koji smo se nakon svakog zalogaja dizali da prošećemo stotinjak metara, nemamo namjeru to činiti i za kavom, pa se , ipak zadovoljni i nadasve zahvalni na ovakvom danu i prilikama, upućujemo prema autu radujući se svojim blagdanskim krempitama u hladnjaku.
Svi turisti su se ukrcali na svoje brodove za Krku i zasigurno se dive njenom magičnom zelenilu negdje sada.
Od pet štandova na ulazu, samo jedan s nakitom radi, kod ovih ostalih čekaju natpisi za dalmatian fig i salty almonds. Iako je dva i pol popodne i veliki blagdan s puno posjetitelja, proizvodi nisu izloženi – vjerovatno tek kasnije.
Puno bi i bilo raditi cijeli dan u sezoni koja traje mjesec dana.
Do idućeg puta i s blagoslovom današnjim.