Kako je započeo rat na mom godišnjem odmoru
piše: Katarina Pavlović
Stavi pet žena u 50 m², uz još jednu malu ženu psa i dobit ćeš šaroliki spektar raznolikih događanja. Uljepšano rečeno.
Uzmimo u obzir da svaka od nas pet ima svoj sistem funkcioniranja, a da se u ovih 50 m² sve to stavlja u istu košaru.
Koliko god se trudio odvojiti neke stvari, nisi ni svjestan da i odvajanjem utječeš na ostale četiri.
Niti jedna od nas nije bila bajkovita u ponašanju. Svaka je imala svoje žute minute. Neke od nas tamno žute, neke ponešto svjetlije.
Doduše Andrea je neka vrsta „tampon zone“. Uz svoje šale i sposobnost okretanja svega što hoda, živi i postoji, na neku vrstu smijeha, ona vraća situaciju u primirje. Da, primirje, jer su se svakodnevno vodile bitke oko sitnica. I uvjerih se ponovno, krv nije voda, da barem je.
Majka, hvala joj na svemu što je ikad učinila, ali nema mušice, u ovoj miješanoj košari funkcioniranja bio je to roj stršljenova.
Dolazimo do Martine, sestrične, koja ima sličan sustav razmišljanja. Da, to slično je super, stvarno dobro, ako se vidimo ponekad. Zapamtite ponekad! Jer 7 dana, 24 sata dnevno, nije ponekad.
Vi si lažite, ja neću.
Ako si s nekim sličnim, koga ne viđaš često, u istom prostoru 7 dana, to je kaos. Sa svojom sposobnošću uvlačenja u analiziranje, mi smo bile u stanju raspravljati o velikim stvarima, složiti se, doći do sitnice, opet se globalno složiti i onda o toj sitnici povremeno cijeli dan lupati komentare i izvući novu raspravu.
Četvrta iz ove priče je sretna što joj radno vrijeme nije dopuštalo da provodi toliko vremena s nama. Budi sretna Valentina, jer si poštedjela milijun moždanih stanica od propadanja. Možda i ne, jer je ona izvana ležerna pa bi to vrilo i izbilo na površinu tamo negdje oko božićnih blagdana. O tome drugi puta.
Naša mala žena je trebala neko vrijeme da navikne na toliko ljudi u ne baš toliko velikom prostoru. Pronašla je ona svoje načine, iz nje ionako isijava samo dobro. Svoj instinkt je koristila kako bi u najgorem trenutku otišla do najsmirenije osobe, no bilo je i takvih dana kada je uvrijeđeno odlazila u drugu sobu sa izrazom svoje male face „želim mir“.
Vratimo se na jednu od svakodnevnih situacija. Problem broj jedan je bio parkiranje. Četiri žene, svaka želi sudjelovati, pomoći. Tri vozača, ja polažem. Malo lijevo, ne, ne, vraćaj. Motaj desno! O jesi, da izvineš, glupa. Ostavila si „2mm“, moglo se još malo prema naprijed.
Da ne duljim, jasno vam je.
Ne mogu reći, bilo je tu super smiješnih situacija. Ne bi ih bilo bez Andree.
Tako mi jaja kokošjih!
Uvijek i zauvijek ću ovih 7 dana pamtiti po kokošjim jajima. Zvuči glupo? Čekajte? Neće biti.
Ležimo mi na plaži, kad odjednom majka:“A što ćemo mi s onih 50 jaja koja sam ja ponesla za ovih ogromno dugih 7 dana?”
Smijeh. Naravno.
Martina: “Pa ne znam, idemo naći kolač sa što više jaja.” Lista žena internet i nađe kolač koji već u naslovu ima jaja, „čokoladni bez jaja“. Logično, opet smijeh. Od toga smijeha ja ne uspijevam iznijeti super genijalnu ideju. Koja glasi: “Može da organiziramo igru (prof. deformacija), „Tko će ih pojesti više?“.
Kroz smijeh jedva uspijevam izgovoriti: “A nagrada je -kutija jaja.”
Jer da, i dalje ih je 50, trebaju se potrošiti. Već prepuna plaža lagano usmjerava pogled na nas četiri lude. Oni izgleda nemaju toliko zabavnu situaciju, koja prerasta u komediju godine.
Majka kaže: “Svatko neka pronađe način da potroši 10.”
Hajde ja već u glavi imam, bit će to jajaste da jajastije ne mogu biti, al bit će palačinke. Martina spominje kajganu za doručak, ali Andrea ima briljantnu ideju: “Možda da se gađamo s njima ili da ih pripremamo za Uskrs“.
Na kraju će ona: “Ma ne, ja svojih 10 nosim kući“.
Valentina opet najbolje prolazi, njenih 10 ostaje za dane koji dolaze, i dalje radi.
I eto prolazi i sedmi dan u pakiranju. Tenzije su mirnije, logično, vraćamo se kući. Znamo da više nećemo biti zajedno, sedam dana, 24 sata dnevno, ako me razumijete.
Upravo u ovom trenutku nas četiri smo u autu. Ne biste vjerovali …tišina.
Martina vozi, Andrea sluša glazbu, ja pišem, majka brine.
I upravo u ovom trenutku naša mala žena se vraća svojoj pravoj gazdarici.