piše: Sandra Marelja Muić
Nema godišnjeg doba ovdje, da ne ispliva redovno tema zadarskog centra Mocire u medijima i da se po njoj ne razvlači kao po pretankom tijestu za savijaču kojeg se pokušava ipak nekako iskoristiti. Savij, odvij, nadjev uvijek na istom mjestu, ali se svaki put otvori negdje drugo još rupa. Nikako ispeći sve to napokon, da dobije konačnu formu, a nadjev dobrano prokiselio već.
Prije nekoliko dana je i šira hrvatska javnost napokon bila počašćena opsežnim prilogom o vjerovatno najžalosnijoj zadarskoj veduti koja se skriva iza blještavila turističkog celofana najpoželjnije europske destinacije 2016 godine.
Sve smo ispolirali, izglancali, načičkali ugostiteljske stolove skoro na zvonik sv. Stošije da bi se ovi šta će ostaviti eure osjećali bolje, ali najranjivije u društvu, najdrhtaviju kariku djece i odraslih s poteškoćama, nju smo stavili na led – devet godina već. Njih smo ostavili zalasku suncu, tom navodno, najljepšem na svijetu.
Zgotovljeni centar Mocire u kojem se treba smjestiti dječji vrtić i osnovna škola za djecu s poteškoćama (jedini vrtić i škola te vrste u zadarskoj županiji), te stacionar za osobe s težom mentalnom retardacijom koji će imati mjesta za pedesetak štićenika te nuditi odgovarajući sadržaj za njih, danas je devastiran.
Tijekom godina je iz objekta na zemljištu od 18 tisuća četvornih metara izneseno sve što vrijedi, od utičnica do sanitarije, a stolarija uništena. Čujemo da je sveukupno koštao 45 milijuna kuna do sada, platilo je to ministarstvo znanosti i zdravlja, te dijelom i grad Zadar.
Tri milijuna će otići na sanaciju toga svega što je bilo gotovo i novo, pa je upitno koliko će opet trebati do kraja i hoće li doteći. Suvišno je i misliti što se za iznos od tri milijuna kuna moglo napraviti još, tj. za taj iznos spriječiti da dođe do vandalizma i otuđivanja barem, unatoč zastoju radova zbog problema sa izvođačem.
Za državu u kojoj je čak i jedna udruga za liječenje djece oboljele od karcinoma uspješno zloupotrebljavala novac te djece te ministarstvo socijalne skrbi u jednom navratu uspjelo ukinuti i naknadu djeci sa down sindromom, sve skupa to čak ne bi trebalo ni čuditi.
Važno je ne izletjeti u okuci kod svakih izbora i napraviti svoju rundu svaki puta sa novim predstavnikom vlasti oko tog objekta, što lokalni mediji uredno zabilježe i to je to. Oni koji bi trebali režati za najslabije su redovno jedino i samo roditelji i skrbnici tih, dok se stupovi društva u crkvenim mantijama npr. drže sotto voće kod tih tema, odnosno ni to, radije će u nedjeljnjoj propovijedi opaliti kakvu političku opasku.
Gostujući u večernjoj informativnoj emisiji, ministrica demografije novog ministarstva kojim nas je počastila nedavno vlada, poručila je da ovakve tužne hrvatske priče trebaju biti iza nas, te da će se namaknuti sredstva iz ministarstva da se centar i dovrši. U prilogu se također pojavljuje pročelnik školstva grada Zadra, monumentalno zalijepljen za tu poziciju godinama, koji, bez da trepne u kameru, kaže, kako mu je svaki puta strašno teško kada se spomene taj slučaj. Bome je prestrašno i gore od toga, ako se pored tih konkretnih poteškoća sa izvođačem radova nije uspio naći drugi te nije uspjelo investirati u zaštitu objekta, odnosno nije nikome bilo u primarnom interesu to riješiti.
Majci s osmogodišnjim djetetom s višestrukim poteškocama koja je u prilogu rekla da se raduje ako će se centar napokon dovršiti jer je silno neophodna stručna pomoć, sigurno je daleko teže.
Pogotovo što je kamen temeljac za Centar Mocire položila još ministrica Lovrin u studenom 2007. godine, dakle prije nego se ovaj dječak i rodio.