Anđelka Korčulanić
Ako poezija u nama ne može
iskru radosti stvoriti od sitnice,
utrošenoga papira žali Bože
što mora trpjeti kučine i trice.
Kao da Bečka filharmonija svira,
poezija mora glazba od riječi biti,>
zlatni suton nad vrelom nemira
i čarobna pilula da se može sniti.
Okidač na srcu poezija bi morala biti,
virtuozna plesačica na ulaštenu parketu,
u kapima kiše pleter od sunčanih niti
i odapeta strijela s pogotkom u metu.
Morala bi biti bistra, moćna rijeka
i majčine grudi pune topla mlijeka,
dohvat crnih dubina pjesnikova bola
i dioba svih naših boli, s njim na pola.
Iz zbirke STOPE U PIJESKU VREMENA