KUĆICA U CVIJEĆU

Tekst i foto: Marija Kukić 

Ponedjeljak je, ujutro. Pao je dogovor:

„Danas ćemo ići u Kuću cvijeća.“

Nisam tamo bila još od vremena kada je odlazak u Kuću cvijeća bio pravi hit. Nakon nekoliko promašenih trolejbusnih postaja konačno smo stigle. Ali, gle čuda! Ponedjeljkom su vrata ovog zdanja zatvorena. Čiste, uređuju, pripremaju za nove posjetitelje.

Sljedećeg jutra nismo odustale. Krenule smo u novi pokušaj. Uspjele smo! Ulaz je 100 dinara za nas umirovljenice dok osobe starije od sedamdeset godina imaju ulaz besplatan.
Od mog davnog zadnjeg posjeta do danas nije se puno toga promijenilo. Jedino nema više gužvi ni čekanja jer su posjetitelji rijetki. Susrela sam nekoliko Slovenaca, Kineza, Korejaca…i nešto domaćega svijeta.

U prostranom parku ugledala sam fascinantnu skulpturu našeg umjetnika Antuna Augustinčića. Snimanje je dozvoljeno.

Ulazim u prostor gdje se nalazi Titov grob. Unutra je lijepo, sređeno, s nekoliko fotografija i plakata na zidovima i sa štafetama i porukama na izložbenom prostoru.

Pokraj Titovog groba i grob je njegove bivše supruge Jovanke. No on je mnogo manji i skromniji.

Tu je i Titova radna soba u kojoj se nalazi izuzetno luksuzni izrezbareni stol, dar delegacije iz Makedonije. Tu je i dio Titove osobne biblioteke i njegov portret, rad Safeta Zeca.

Upisala sam se u Knjigu dojmova i s prijateljicama krenula u posjet muzeju. Zatvoren je jer se radi na njegovom preuređenju. Ali, zato smo posjetile Muzej „25 maj“ gdje je bila izložba slika i skulptura na temu 2. svjetskog rata i oslobođenja od fašista. I tamo je bilo nekoliko djela naših umjetnika. Snimati se moglo, ali bez uporabe bljeskalice. Tako sam ‘ulovila’ 2 rada Frana Kršinića.

Kuća cvijeća sagrađena je 1975.godine prema nacrtu Stjepana Kralja. I opet sam bila ponosna jer: “Svagdje nas/ih ima!“

Vanjski prostor je uređen. Ispred zgrade, u parku prelijepi je vodoskok, u hladovini nalazi se nekoliko klupa, a ispred svega toga na ulici nalazi se stajalište autobusa i trolejbusa. S ovog mjesta pruža se i zanimljiv pogled na dio grada kao i na hram sv. Save, najveći, još uvijek u unutarnjem dijelu nedovršeni hram u ovom dijelu Balkana.

Možda će netko reći:

„ Gle, one su jugonostalgičarke!“

Ne prihvaćam to. Sve novo, nepoznato, sve što se može vidjeti, čuti, aparatom i kamerom ovjekovječiti obogaćuje čovjeka, ispunjava ga zadovoljstvom, proširuje vidike… A tek kada u tuđem svijetu ugledaš djela koja su stvorili naši ljudi i koji su proslavili ime naše domovine diljem svijeta!

Završila bih mislima Paerl Bailey koje glase:

„Postoji način gledanja u prošlost. Ne skrivajte se od nje. Neće vas uhvatiti – ako je ne ponovite!“

Upoznavanje znamenitosti se nastavlja.

U prilogu nekoliko fotografija …

[espro-slider id=151316]