piše: Marija Kukić
foto: Mirko Cenbauer
Bilo je to davno, no u mom sjećanju sve do danas živi izreka koja glasi; Najesti se ludih gljiva! To se obično kaže za osobu kojoj nisu baš sve „ daske na broju.“
Naše požeške gore bogate su gljivama, ali i drugim šumskim delicijama.
Gljiva ima svakojakih i svih vrsta; jestivih i otrovnih, zdravih i ucrvanih, svih boja, oblika i veličina, u svim godišnjim dobima, od proljeća do kasne jeseni.
I svi se hvale kako su vrsni poznavatelji gljiva. Kao da ne znaju izreku da se svaka gljiva jede, ali neka samo jednom (Kina). Poslije konzumacije otrovne gljive može se svijetu reći samo jedno: „Baj, baj!“
Andrija i Sofija, stariji bračni par iz sela nedaleko Požege, toga dana imali su na meniju – gljive. Ubrali su punu košaru. Danas će biti poseban ručak! A bit će i za druge.
Taman su Andrija i Sofija sjeli za stol, a iz jednog kutka sobe oglasila se glasnim mijaukanjem njihova kućna ljubimica, mačka Micika. Pomislili su da je i ona ogladnjela pa su je pogostili svježe pripremljenim gljivama. Micika je pojela cijelu porciju, a nakon nekog vremena počela se grčiti, uvijati, glasno mijaukati…
„Što joj je?“ pitali su se u čudu Andrija i Sofija. „Aha, sigurno se otrovala gljivama. Sigurno su to bile one gljive koje se jedu samo jednom!“
Zabrinuti za svoje živote, nije im preostalo ništa drugo nego da pozovu hitnu koja je stigla u rekordnom vremenu. U bolnici su im isprali želudac i vratili ih kući jer se sve odvijalo munjevitom brzinom i nije bilo opasnosti od bilo kakvim posljedica.
Kad su ušli u svoju sobu, prvo što su uradili, krenuli su vidjeti svoju Miciku. Je li živa? Gdje je sada? Počeli su je dozivati: „Mic, mic, Micika!“ Toga trenutka Micika je izišla pred njih veselo mijaučući , a za njom su se kotrljale tri pahuljaste loptice.
Aha! U tom grmu leži zec! Micika se trebala omaciti i zato se tako ponašala. Dok su Andrija i Sofija u bolnici strepili za svoje živote, Micika je donijela na svijet tri mlada života. Radosti nije bilo kraja. Sve je ipak završilo na najbolji mogući način.
Andrija i Sofija mazili su i pazili svoju kućnu ljubimicu, a ona im se motala oko nogu, veselo prela i „umivala“ svoje mačiće, svoje hodajuće nježne loptice.