piše: Stjepan Poljaković
Postoje stvari ili pojave od kojih ponekada okrenemo glavu jer ne volimo gledati nečiju patnju. Postoje scene koje nas duboko uznemiruju ili podsjećaju na scene iz naše ne tako davne prošlosti.
Upravo se sada sjetih jednog šlepa na Dravi u ljeto 1991, uplakane izbjeglice koje odlaze u nepoznato.
Naučio sam, što manje gledati ono i u ono, na što ne mogu
previše utjecati.
Iskreno, do ovih dana nisam previše pratio zbivanja s narodom koji prelazi razna mora kako bi se dokopali obale spasa.
Iznosim jedno svoje razmišljanje bazirano na knjizi nad knjigama, Bibliji.
Bilo kome pravo ili krivo ali, postoje neki zakoni i određene zakonitosti postavljeni davno prije nas i dani od mnogo mudrijeg zakonodavca no što smo mi sami.
Pred očima mi se vrte scene iz filmova o Rimskom carstvu. Ako volite povijest i povijesne spektakle sjetit ćete se scena kada Vandali, Germani i ostala plemena iz svih krajeva svijeta prodiru preko granica i u samo srce Rimskog carstva.
U prirodi čovjeka je da si želi bolje i za sebe i za svoje potomstvo. Ima tome 500 –tinjak godina kako su moreplovci otkrili nove krajeve. Svjetske sile krenule su s takmičenjem tko će prisvojiti, otkriti, osvojiti nova, neotkrivena područja pod kapom nebeskom. Zabiti zastavu svoje domovine na obale još neotkrivenih otoka i područja značilo je izvor prihoda više.
Kada se mi Hrvati krenemo okretati oko sebe i uspoređivati s ostalima zaboravljamo na jedan detalj. Velike sile su imale kolonije. Imati koloniju značilo je imati područje koje držiš pod kontrolom s pomoću vojske, značilo je da sva pokretna i nepokretna bogatstva koja se preseliti mogu idu u smjeru zemlje koja tobom vlada. Priča o robovlasničkom sustavu od Kolumba na ovamo je sramotna ljaga na obrazima današnjih velesila.
Na stranicama Biblije, točnije u Knjizi izlaska, 20-om poglavlju, Bog Mojsiju i izraelskom narodu daje Zakon. Jedan dio Zakona tumači ono što nam se danas događa.
„…Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena ,..“
Bog svima onima koji na njegovo mjesto stavljaju druge, njima važnije bogove, šalje ovu nimalo ugodnu opomenu. Imati druge Bogove ne znači nužno klanjati se nekome Bogu drugoga imena, dovoljno je da vam je nešto drugo važnije od Boga. Idolopoklonstvo bilo koje vrste, štetno je za naraštaje koji tek trebaju doći.
Često sam o tome razmišljao slušajući izvještaje o problemima Francuske, Njemačke, Velike Britanije, s onima koji su se u te zemlje naselili tijekom stoljeća.
Ako pređemo na mikro razinu, ako se samo sjetimo kako je, recimo, bilo Slavoncima, starosjediocima iza drugog i ovog zadnjeg rata kada su njihovu djedovinu naseljavali drugi, shvatit ćete dubinu problema s kojima se suočava majka Europa danas.
Nije jednostavno prihvatiti činjenicu da oni koji su došli kao jučer imaju više od onih koji su tu od davnine, ljudi se teško privikavaju na nove susjede.
Na vrata Europe kucaju nama nepoznati ljudi. Načini na koji pokušavaju stići govori o dubini očaja u kojem su do tada živjeli.
Bliski istok, tepaju mu da je kolijevka civilizacije, od vajkada je tiha patnja svih onih koji pretendiraju da budu vladarima svijeta.
Preko tog naoko malog komada zemaljske kugle svoje šape željeli su položiti Rimska crkva, pa arapski vladari, pa Englezi i na kraju Amerikanci. To je područje zajedno sa sjevernom Afrikom stalno poprište novih sukoba, ratova. Događalo se doduše da tu i tamo, po nekoliko decenija zavladaju totalitarni režimi ili vladari ali, voljom gazda iz velikih zemalja, ti isti su obarani s vlasti i nastajao je period velikih krvoprolića.
Tema je po sebi preopširna pa ju ja pojednostavljujem jer želim reći sljedeće. Zabava se bliži kraju i račun dolazi na naplatu.
Gazde od svoje silne oholosti i samodopadnosti nisu primijetile da su robovi koji su dovezeni u recimo Nizozemsku, Belgiju, Španjolsku, kao radna snaga naučili čitati i pisati.
Nitko ni Nijemcima nije javio da su sinovi gastarbajtera umjesto zidara i čistačica ili manuelnih radnika, postali, na primjer: doktori, inženjeri, advokati, uglavnom, često školovaniji i konkurentniji na tržištu rada od starosjedilaca.
Kada sam 2013-te godine posjetio Njemačku, jeo sam kod Turčina, sve za mobitel kupovao kod Indijaca, obuću kod Marokanaca …Nijemaca ni na vidiku.
I tu je još jedan detalj koji ću opet prikazati stanje na mikro razini. U vrijeme anti hercegovačke histerije, oliti vrijeme kada se na Hercegovce režalo ili o njima vicevi pričali, gledao sam jedan prilog na TV-u. Jedan Hercegovac objašnjavao je reporteru u čemu se krije glavna snaga i najveće bogatstvo njegovih roditelja. U djeci! Jedan sin u Zagrebu, drugi u Minhenu , treći u Čikagu i slično.
Nije kod sviju tako ali, postoji jedan Biblijski blagoslov koji su svi voljeli čuti:
„…Vidio djecu svojih sinova,“ ( psal.128.6).
Statistika kaže da stanovništvo Europe odumire, sve razvijene zemlje imaju problem sa radno aktivnim stanovništvom. Najbrže se razmnožavaju neeuropski narodi ili oni s ruba europskog prostora.
Današnje generacije Europljana će, kako mi Slavonci kažemo, kusati blagoslove i prokletstvo svega onoga što su nam djedovi ostavili. Što si sijao to ćeš žnjeti, tko sije vjetar, žnjat će oluju …
Staru Majku Europu čekaju turbulentna vremena, potomci robova i svi oni koji su još tamo u kolonijama, žele uživati u blagodatima Europe. Njoj ostaje isto što i nekada najmoćnijem Carstvu svih vremena, ili ih primiti i pomoći im u asimilaciji ili će se raspasti pod valovima …
Mama Angela priznala je da je „multi-kulti“ projekt propao. Čekamo nekoga tko će ponuditi nešto što će pomiriti starosjedioce i one koji dolaze.
Europa kao talionica naroda ima veliki problem, starosjedioci su kako se čini još uvijek mirni i ne dao Bog da se uzjogune. Ne sluti na dobro.