“Još nas ima, ne damo se, ma koliko koštalo i što god bilo, ostajemo na braniku svega dobroga“.
piše: Stjepan Poljaković
Priču o tradiciji želim početi s jednim osvrtom. Ne jednom čitali smo i u razgovorima slušali koliko je Slavonija propala od rata na ovamo, koliko je sela opustjelo, naroda odselilo. Ne želim to ni negirati ni potvrđivati, umjesto toga osvrćem se na jedan događaj i dodajem moja promišljanja.
Miroslav Škoro snimio je onomad pjesmu „Alaj volim ovo sve“. Pjesma mi je odisala patetikom do jednog putovanja kroz Baranju. Pred očima slike praznih šorova, iz daljine odsjaj razapetih žica po vinogradima a u ušima tekst i melodija spomenute pjesme, sjela je na svoje mjesto.
Jedno poznanstvo je propalo jer sam se usudio primjetiti da veliki dio Slavoniji ili Šokadiji posvećenih pjesama od rata na ovamo odiše tugom, patetikom i kuknjavom.
Ne znam kako vi ali ja pokušavam ne vidjeti da nešto što ja stvarno volim stari, propada, biva napušteno, bolesno. Kad kažem ne vidjeti, ne mislim biti slijep, nego i u tome što nije dobro, što nije savršeno, naći trunku dobroga, tračak nade i svjetlosti i na osnovu toga graditi dalje. Ili ću poduzeti što mogu ili odoh biti koristan na drugom mjestu, u drugom svojstvu. Tuga vodi u depresiju, depresija je bolest koju treba liječiti i spriječiti.
Po tradiciji, moj poslovično omiljeni Prijatelj N. nastoji prve nedjelje u srpnju dolaziti u grad svoga djetinjstva i prvih simpatija. Svima u Slavoniji je poznato da se prve nedjelje po tradiciji u Đakovu održavaju Đakovački vezovi. Moj poslovično omiljeni Prijatelj ove godine je 28. puta posjetio 58. po redu smotru folklora, popularne „Vezove“.
Moje nazočenje „Vezovima“ prepuštah providnosti. Providnost je htjela da u vremenu kad razmišljam o seobi iz zavičaja i ja prvi puta vidim bogatstvo folklorne baštine Šokadije i ostatka svijeta.
Svake godine u goste stižu ljudi i društva s drugih kontinenata. Ja sam zapazio Indijce i mladež iz MIlwaukea (Milvoki). Meni simboličan nastup imali su Gradiščanski Hrvati koji su u svoju koreografiju uvrstili mađarski ples i prezentirali ga Šokcima, dokaz da smo jedno i bili smo jedno i prije nego nas ujediniše.
Od onoga što je bilo, mene više zanima što će biti.
„Vezovi“ i slične manifestacije se ne organiziraju za moju generaciju nego za generaciju mog unuka po sestri, ja mu dođem dida uja.
Umjesto „kmečanja“ nad kletom sudbom, zalijevanja te sudbine slapovima alkohola i kanonadom psovki prema vlastima, po meni je produktivnije i, usudim se reći ljudskije, vidjeti mogu li ja osobno poduzeti nešto da nekome bude bolje, da zaustavim negativne trendove?
Moj „rođak po prababinoj liniji“ Ivan Ivković Ivandekić godinama dolazi na sve veće folklorne smotre po Šokadiji i Hrvatskoj. Svojim fotoaparatom i pisanim anegdotama pokušava od zaborava oteti kulturnu baštinu Hrvatske i svoj bunjevački jezik.
Ja mu pomažem fikcijskim dosjetkama. Njegova prabaka se djevojački prezivala Poljaković pa se mi „orodismo“. Sreli smo se na „Vezovima“ i fotografirali za uspomenu. Gledajući ga jutros onako rumenog u licu pomislih koliko mu je trebalo da se na svojoj čuvenoj „bicigli“ dotiska od Subotice do Đakova? Bilo je nekih koji su se stali raspitivati koliko je kečio“, popio, kad je tako rumen? A on je kao „zdravo redovan“, dobro odgojen i uredan deran prvo odlučio odraditi što je naumio pa onda sjesti u „mijanu“. Bilo je „tušta“, puno svita pa ga nisam niti našao, niti dočekao, a taman sam priredio pivo s limunom. Pivo je hranjivo a limun zdrav pa ko velim da mi se rođak osvježi.
Od „ŠOS“ –ovaca, (Šokačka obavještajna služba) sam doznao da je od svoje Kate tek sinoć dobio dozvolu. Netko iz Katine blizine htio je „ŠOS“ovce navaliti Ivanu za vrat. Zahvaljujući posredovanju dobrih ljudi, među kojima sam i ja bio, stvar je izglađena.
Do Kate je stigla priča kako su Ivan i „ŠOS“ ovci uz moje posredovanje na Brodskom kolu pili „čokanjčić mira“. Sve smo razjasnili i objasnili. Kata može mirno spavati a Iva fotografirati po volji i inspiraciji.
Supruga moga prijatelja spomenula je kako ga pozna sa Vezova od prije. Godinama njegove „zvečke“ kvrcaju šorovima Lijepe Naše i odašilju poruku: „Još nas ima, ne damo se, ma koliko koštalo i što god bilo, ostajemo na braniku svega dobroga“.
Slika dana u mojoj arhivi je djevojčica u narodnoj nošnji s košarom iz koje vire dva tek oštenjena hrvatska ovčara. U ime te djevojčice, u ime mog unuka po sestri, u ime one omladine iz Milvokija, u ime svih zaljubljenika u kulturno blago mile nam domovine, živjeli „Vezovi“ i svi oni koji svojim radom i zalaganjem žele od zaborava i zuba vremena sačuvati kulturnu tradiciju mile nam domovine.
Svaki novi „Vezovi“vrisak su uspavane Šokadije, vrisak iz inata, vrisak kojim se žele rastjerati turobni oblaci nad horizontom, vrisak kojim kao i moj rođak, želimo dati do znanja: „Neblaka vam, još nas ima!“