FOTOGRAFSKI BISERI SMILJKE PAVLOVIĆ

– Smiljka Pavlović darovala Gradu Koprivnici zbirku svojih fotografija –

tekst: Aleksandra Brnetić
 foto: Ivan Brkić i Smiljka Pavlović
Koprivničance te srpanjske večeri nije smetala ni vrućina pa ni glazba koja je sa Zrinskog trga kroz otvorena balkonska vrata ulazila u Galeriju Koprivnica, smještenoj u nekadašnjoj zgradi Prve pučke štedionice, izgrađenoj početkom 20. stoljeća.

Natiskivali su se pred fotografijama svoje sugrađanke Smiljke Pavlović i divili im se: – Prekrasne su. Izvrsne su. Odlične su. Vidi ovo! Ovaj je jeger naš, naš podravski.

Uzbuđenje se moglo i mjeriti. Njih stotinjak govorilo je u isti glas, ženske sa suzom u oku, a muški pribrano i smireno. Posjetitelji kao da nisu vjerovali da je to napravila njihova Smiljka, ona s kojom su zajedno rasli, igrali se u istoj ulici, išli u isti razred.

Onda je ona jednoga dana, kao i mnogi Podravci, otišla u Njemačku. U ruci joj je bila maturalna svjedožba Fotografskog odjela zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti. Uputila se do roditelja koji su već neko vrijeme radili u Fellbachu da bi godinu dana kasnije, 1972., dobila posao u lokalnoj novini i uskoro postala prvi stalno uposleni fotoreporter u Njemačkoj. Šest godina radi u Fellbacher Zeitung-u, a onda je k sebi, u kotarski glavni grad, zove Novinska kuća Weiblingen koja izdaje osam lokalnih dnevnika i tjednika s ukupnom nakladom od 170 000 primjeraka. U mirovinu je otišla prije godinu dana, al se u Koprivnicu nije vratila. Ostaje živjeti u Remshalden-Grunbachu, ali svako toliko sjeda u svoj Volvo i kreće prema Podravini, u grad u kojem se rodila.

Četrdeset je godina Smiljka Pavlović bila u potrazi za odgovarajućem fotografijom, po redakcijskom zadatku ili, u radnoj pauzi, po vlastitom joj ćeifu. A zadataka je bilo koliko joj srce zaželi, i po danu ali bome i po noći. Lako je bilo uredniku isplanirati službene termine kod gradonačelnika Winnendena, Schorndorfa ili Waiblingena, predsjednika nogometnog ili rukometnog kluba, za vinsku ili domovinsku feštu. Ali kad se dogodi prometna nesreća ili izbije požar na plinskoj instalaciji, ne razmišlja se o prekovremenim satima, o tome gdje je nesreća, usred grada ili negdje na osami i da li pada kiša ili snijeg, osim brižne Smiljkine mame.

Fotoreporteru  je važno da stigne. I onda on juri, onako kako je to na jednoj slici pokazala Smiljka Pavlović. Uhvatila je grupu kolega fotoreportera kako trče. Mi koji ih gledamo, kao da čujemo kako im fotoaparati i teške metalne kutije s opremom kloparaju po leđima i nogama a jak vjetar prevrće nezakopčane jakne i nezavezane šalove.

Uz tu fotografija koja resi naslovnicu kataloga, izložena je još 101 slika. Sve su crno-bijele. Sve govore o određenom trenutku i vremenu, svjedoče o događaju i o ličnostima, ali obavještavaju i o onome koji je to zabilježio. Bile su otisnute u novinama i kao takve oslikavale su tekst – vijest, reportažu, intervju. I više od toga.

U svakoj fotografiji dodatni je tekst, napisan okom fotoreporterke koja, poštujući objektivnost, nudi svoje subjektivno objašnjenje. Kad snima prometnu nesreću, Smiljka Pavlović radije će „progovoriti“ o ljudima koji su se okupili oko tuđe nesreće. Koji su razmjeri poplave što je uništila tvornicu, pokazat će nam kroz plač njene vlasnice. Kad ugledamo kako se pankeri nježno igraju s miševima, zaboravit ćemo da nam je nedavno u tramvaju zastao dah kad smo ih ugledali u isfucanim jaknama i načičkanima zakovicama, zihericama, spajalicama.

Čaroliju ugođaja Smiljka Pavlović postiže tako što ona svoju fotografiju misli, a ono spoznato vizualno oblikuje: – Uspijevam slušati okom ono što snimam. Ako netko sluša dječaka koji plače, netko vidi da plače, ali ne osjeća, ali kada se fotografira dječaka koji plače, a gledatelj slike zaplače ili osjeća plač, onda je to prava fotografija.

Da su fotografije Smiljke Pavlović informativne i dokumentarne u novinarskome smilu, ali da nose i ono „nešto više“ prepoznali su i posjetitelji pa među njima i posjetiteljica koja autoricu nije vidjela punih pedeset godina: – Iz tih njenih fotografija možeš iščitati kaj govori osoba koja je na fotografiji.

Akademski slikar Željko Mucko kaže: – Ja sam konzervativan slikar i preferiram figuraciju tako da je meni fotografija u često slučajeva inspiracija. Ja prepoznajem fotografiju kad je ona bliska slikarstvu. A naša autorica zaista nosi tu jaku likovnu koncentraciju i kompoziciju. Stoga su mi njene slike bliske.

Davorin Hećimović, kirurg, vidi … da je to u Njemačkoj slikano ali to je sasvim sporedno jer su fotke prekrasne. Naprosto je sve to dojmljivo.

Smiljka Pavlović kaže da je za njen osobni i profesionalni razvoj jako zaslužna njena profesorica iz hrvatskog i engleskog jezika u Školi primijenjene umjetnosti, Naima Balić, koju hrvatska javnost zna kao doministricu ministra kulture Antuna Vujića.

Stoga je odmah znala tko bi joj uz višeg kustosa Muzeja Marijana Šoljara trebao govoriti na otvaranju izložbe : – Jedan dio te formiraju roditelji ali u onim danima kad i vani trebaš imati potporu od nekoga, naučila sam puno od gospođe Balić. Ona nas je naučila misliti svojom glavom, špotala nas je ako smo zdravo za gotovo preuzeli nečije tuđe mišljenje. I ne samo to. Njeno znanje kulture je bilo tako široko da smo imali najviše respekta prema njoj. Kulturna naobrazba mi je došla od nje. I kad je ona govorila, to me povratilo u puno situacija kroz koje sam prošla i u školi. Pohvale od gospodina Špoljara, to sam lakše primila, ali ovo što je ona rekla, te njezine pohvale, to me ganulo i zato mi je to bilo malo neugodno kaj su me tak jako falili.

I tu Smiljka stane na tren i uz smijeh nadoda: – Ali istinu su rekli.

102 fotografije ostaju u trajnom vlasništvu Muzeja grada Koprivnice i time obogaćuje bogatu zbirku fotografija koja obuhvaća razdoblje od sredine 19. stoljeća pa sve do suvremene digitalne fotografije i u sebi sadrži gotovo sve rane tehnike.

Na dar ju je potaknuo njen osjećaj za građansku tradiciju: – Grad Koprivnica je imao tri fotografska imena. To su bili pravi obrtnici, mjesni, koprivnički fotografi – Božidar Zlatar – Panta, Karlo Plajh i Ivan Šef. Poslije smrti Plajha i Šefa, onaj fundus kaj je ostal od njihovih starih aparata, laboratorija, slika, filmova, to su poklonili Muzeju. Tim slikama sam htjela kompletirati tu lijepu fotografsku zbirku. Ja sam sad četvrto fotografsko ime u tom redu i tu je 40 godina mog rada, s novinarskom fotografijom, fotoreporterskom. Fotografija ima puno smjerova ali moje je mišljenje da je fotografija na pravi način jedino zastupljena samo u (nekim) novinama. Na mojim fotografijama je u prvom je planu čovjek. Čovjek je svud, od maloga do staroga. Najinteresantnija su djeca jer se ne osjećaju promatrana dok ih slikaš, srednja dob je radni dio života, a starost je opet interesantna po sebi.

Viši kustos Muzeja rada Koprivnica Marijan Špoljar kaže da je zbirka Smiljke Pavlović homogena. Raduje se što će im obogatiti muzejski fundus i to upravo u ovom trenutku kad razrađuju ideju o temeljitoj valorizaciji spomeničke baštine fotografije u Koprivnici.

I nadodaje: – Ta zbirka nema značenje samo za Koprivnicu, ona u svako slučaju nadilazi koprivničku, lokalnu razinu. Osim toga nastala je u Njemačkoj pa ima i značenje za nacionalnu povijest jedne druge kulturne sredine. Rad Smiljke Pavlović je nesumnjivo jedan od nosivih dijelova, osobito onaj dio koji pripada fotografiji novinskog tipa, fotoreporterskog tipa i tu desetak, petnaestak radova predstavljaju pravi biser.

Smiljkine fotografske bisere ne će prekriti muzejska prašina, tvrdi Špoljar i najavljuje da će zbirku ponuditi drugim institucijama, ne samo u Hrvatskoj.