piše: Katarina Pavlović
Ako me danas pitaš kako sam, saznat ćeš malo. Mnogo manje nego prije. Ne želim razgovore o “kako sam”, jer taj prvi “kako” si prođe lako. Malim odgovorima, “dobro sam”. Već drugi “kako si”, načima, traži, kida …
U svojim kidanjima stvara želju da i sama podijelim više od tih malih odgovora. Izvlači nekad i velike stvari, a koliko mi to ide u prilog i odgovara, nisam sigurna.
Loše nikoga ne zanima, točnije, zanima u prvom “kako si”. U toj prvoj rečenici saznavanja “dobro sam”. I stop. Ostalo se ne sluša, sluša, ali ne čuje. Čuju te oni koji te trebaju čuti i koji će to slušati uvijek.
To su ti oni kojih je najmanje. Tvoji, moji, dragi, bliski. Neću ti ih ja odrediti, ali pazi, danas i oni znaju biti opasni.
Tvoji, moji, dragi, bliski …
-Ne pitaj mene što je opasno, saznat ćeš sam.
Čovjek je rođen da uči, a u zadnje vrijeme meni to učenje izgleda kao trpnja. Svi nešto trpe, i nije mi jasno je li prije bilo bolje.
Ne volim gledati prošlost, možda idealiziramo neka vremena. Treba živjeti sadašnjost, no teško ju je živjeti ako trpimo.
Pitam se po stoti put na dan, tko je kriv?
Tražim smisao, gledajući i saznajući novosti. Krize, tuge, lutanja i krivnja. Uvijek preusmjerena na drugoga. U svim tim situacijama, igrama i igricama ta lopta krivnje vječno se prebacuje s jednoga na drugog. Hoćeš …s države na državu, sa stranke na stranku, s čovjeka na čovjeka.
Gdje je smisao bacanja nerazriješenog paketa krivnje? Otvori ga, razjasni i riješi.
Da, lako je pisati. Mislim da je još lakše prebacivati krivnju. Tako naučeno, ružno i prozirno.
Nikad nije jedna osoba kriva, više je njih. Ipak mi u toj cijeloj priči najviše odgovara riječ pojedinac, lijepo se uklapa u glavnu ulogu krivnje. Zbog toga što se na kraju sve svodi na dio o tome kako je jedan po jedan pojedinac kriv.
Kuda to idemo, što to želimo?
Tvoji, moji, dragi, bliski. Svi smo krivi za izgubljeni smisao. Isto koliko smo krivi toliko smo u mogućnosti, možda čak i više od toga, da napravimo bolji i traženiji smisao.
Da li su to sada opet predaleke budućnosti, ne znam. Jer igram ja i previše fer, tražim smisao koji pomaže i drugima.
Možda ga nađem tako jednom …izgubljenog.
Možda me čeka …