KAD PRESTANE LJUBAV

tekst: Katarina Pavlović
Prestao sam te voljeti, tiho… negdje između mojih šutnji, negdje između tvojih nemira…

Nisi primijetila odmah, jer nisi htjela priznati sebi i meni da sam prestao. Nisam namjerno, znaj to! Ne idi ovim ulicama misleći da sam na to pristao odmah, da sam to lako mogao!

Bila si svuda u meni, bila si moje sve. Izvlačila si iz mene moje najbolje. U meni si vidjela ono što ja nisam nikada mogao.

Zbog tebe sam vidio sebe, progledao u ovom svijetu prvi put.  Do tada su magle bile u mojim shvaćanjima, nisam znao tko sam. Sam sebe nisam pronalazio u sebi, a ti si me vratila meni.

Nitko nije znao toliko voljeti sve što jesam, a u tim trenutcima to nije bilo ni pola onog čovjeka kojeg sam pokušao pronaći. Nije me bilo, nestao sam u zabludama, život mi je bio laž do tebe, do trenutka dok me nisi probudila. Boljelo je znati istinu, vidjeti je nakon toliko vremena.

Zbog toga sam te volio, zbog toga te volio nisam. Ovo ćeš razumjeti samo ti. Znam to, toliko te znam…

Nemaš pojma koliko si me boljela, boljelo me sve gdje si u meni bila. Jer si bila istina nakon toliko vremena. Nisam to mogao podnijeti. Koliko sam te volio, toliko si me boljela.  Ne zamjeri ovoj slaboj duši što te nije mogla podnijeti! Oprosti ovoj sjeni od čovjeka što nije postao ono što si vidjela u njemu!

Možda će mi trebati više od ovog života da dođem do svih svojih razbijenih dijelova, da ih pokupim, polijepim!?

Nisam bio spreman. Negdje u početku sam mislio da ću moći, bilo je volje u meni onog trena kad sam progledao. Svidjelo mi se biti svjestan, znati da mogu biti sve. Toliko sam bio sretan zbog toga što si mi otvorila oči, toliko da nisam vidio da i ti imaš svoje slabosti…

Od početka sam vidio nešto u tebi, nešto skriveno. Plašilo me, ali sam vjerovao da ću to osloboditi i voljeti. Mislio sam da u meni ima snage da se nosim tobom, kao što si se ti nosila sa mnom.

Nisam uspio. Boljelo je vidjeti da to krhko biće samo naizgled djeluje snažno i otporno na sve oluje i nemire. Još je više boljelo znati da te jednom može mrvica nemira odnijeti u dubine o kojima nisam ništa znao. Što bih bio tada, kako bih te pronašao!? Plašilo me da te možda neću prepoznati…

Ne budi tužna, nisam mogao ni zamisliti da ovo možda nećeš uvijek biti ti i da ću ja biti na toj tvojoj strani tražeći te, kao što si ti sada tražila mene!

Možda je kukavički, ali bilo je lakše otići. Bar se tako činilo! Ne misli da nije boljelo, da je bilo lako odšetati! Vraški je peklo, ali sam znao da ću te pamtiti kao najbolju verziju tebe. Ma kako to sebično bilo,  drugu tebe nisam mogao podnijeti. Bojao sam se izgubiti tu bitku. Bojao sam se pomisliti da te u tim trenutcima tvojih slabosti i nemira neću znati vratiti tebi i sebi. Zato te puštam nekim sigurnijim rukama koje se neće bojati, kojih niti malo neće biti strah.

Vjeruj mi da postoji netko tko nije ovako slab, netko čvršći od nas dvoje. Netko tko se neće slomiti kada se ti slomiš. Zato te i dajem tim rukama, mada boli, dajem jer znam da će te znati držati. To ti želim. Da budeš sretna i voljena.

Znaj da će te ove ruke pune nemira ponekad držati u naručju, negdje između sna i jave. Možda će poželjeti da su bile snažnije.

Možda jednom i budu negdje izvan sna i jave. Negdje izvan dometa naših svijesti.

Možda se tamo, jednom, ova ljubav vrati – bolja!