Inspirirana zadnjim događajima izazvanim izbjegličkom krizom,
masovnim smrtima nesretnih ljudi, patnjama djece rastavljene od roditelja želim samo reći koliko suosjećam i kako ne možemo biti do kraja sretni u našim životima kad pokraj nas prolaze toliki nesretni ljudi. A nije bilo tako davno kada smo i sami proživljavali isto …
piše: Dragica Šimić
Iza svakog ugla čeka kosac. Crna mu halja prekrila skelet a iz praznih očnih duplji noć tamna vreba. Možda je to samo zvuk sjeverca što se kroz rastrošne, uske pukotine vremena provlači, možda je to samo iznemogli pijuk noćne ptice koji moli da ne izazivam sudbinu koja je i sama od sebe dovoljno okrutna.
Nemoć lomi tanke ruke na kojima nosim dječje živote kao male nježne, zlatne privjeske sa srcima ovješene o mršavim zglobovima. Sabija vrijeme sve teške emocije duša … odlutalih, izgubljenih po bespućima …tuge iz neobilježenih grobova u malu sobicu napunjenu tamom.
Vrzmaju se u glavi, isprepliću, bore mogućnosti. Obaraju jedna drugu tupim, uvjerljivim udarcima, pritišću argumentima, dave neprihvatanjem. Srušene su sve opcije, padaju u sveopćem košmaru, svud u mislima krvare izazovi i nijedna, jedina mogućnost nije preživjela.
Stanka …tišina … bezizlaz …čekati smrt na periferiji srušenog grada, ili krenuti za malim, slabim svjetlom života koje svako malo povijaju teški vjetrovi, gase crne kiše. Ne čujem mu zov, ne osjetim njegov lagani dašak. Ugasit će se …trnem pred njegovom krhkosti.
Kojim putem krenuti i da li ćemo stići? Da li ću iznijeti mala zlatna srca na tankoj narukvici na zapešću il će prije usahnuti žila kucavica. Ali ne mogu više, guši mrak, suze ne teku jer ih više nema. Možda ni ja više nisam živa, možda sam samo avet koja ne prihvaća svoju kob pa se uvjerava da je još tu, dio ovog ograđenog, stiješnjenog univerzuma, odvojenog od ostatka svijeta gustom koprenom skorene krvi, s nebom bez zvijezda koje pada u svojoj apokaliptičnoj težnji da nam oduzme zadnje udahe zraka. U toj ogradi svi smo osudeni na smrtnu kaznu i samo čekamo na red, na izvršenje, mada nedaleko od nas drugi žive svoje živote, vode svoju djecu u školu, spremaju večeru za obitelj, idu u kazališta i u šetnje parkovima i noću spavaju s otvorenim prozorima i pogledom uprtim u zvjezdano nebo. Pričaju bajke svojoj trogodišnjoj i petogodišnjoj djeci i njihovi očevi ne trunu zatvoreni i mučeni pod tribinama sportskog stadiona. Oni su ljudi a mi…
Ići preko surove planine kroz koju i usred ljeta znaju prohujati snježni zameti bila je namjera mnogih. Neki su na njoj ostavili svoja stopala, neki živote u nepristupačnoj divljini, a malobrojni su prošli. Možda i mi prođemo, možda do kraja jeseni, prije prvih teških zima pronađemo svoj put do slobode, pobijedimo sve nedaće i pronađemo nadu.
Učini mi se malo svjetlo u mom zatamnjenom umu, mali plamičak se zapali pa mi ogrija dušu na kratko. Misao na slobodu slatka je i varljiva. Borim se da je zadržim što duže da me okrijepi, da me podigne, da mi ne dopusti da je zaboravim, da odustanem.
A onda u agonjii bola ugasnu zadnji životni hropci. Vidim trijumf nagaznih mina nad mojim nejakim životom i padam raspršenih težnji ispod neba bez zvijezda u stiješnjenoj sobici mrtve okorjele krvi i gladi što spava u našim očnim dupljama.
Popodne se sastajem sa mužem od N. Nekada smo bili dobri prijatelji, sada na dvije različite zaraćene strane… Ali žele pomoći, njihovu ljudskost nije izbrisao rat, pokazuju zabrinutost i prijateljstvo koje ponekad moraju sakrivati da ne bi bili proglašeni izdajicama svoga naroda.
Na sastanak je došla N umjesto supruga. donijela je poruku:
-Svjestan opasnosti u koju bih stavio tvoj i dječje živote ne mogu to učini, ne zato što ne želim već si nikada ne bih oprostio nijedan izgubljeni život. Ostaviti vas u minskom polju, u divljini i u ruke neprijatelju za mene ne predstavlja pomoć. Ako postoji išta drugo što mogu učiniti za vas rado ću. Budite strpljivi, nešto se mora promijeniti.
N je donijela i dobre vijesti. Iz visokih vojnih krugova saznali su da su pregovori o razmjeni zarobljenika skoro pri kraju i da je sve pitanje vremena.
Nije da nisam i sama tako razmišljala ali ipak bijah razočarana, no prepoznah u njegovim riječima pravu zabrinutost i primih prijateljski savjet. N je poslije dolazila često. Bila je jedna od rijetkih kojoj sam mogla vjerovati. Tješila me da rat mora jednom proći i da se taj užas mora zaustaviti. Slušala sam je odsutno i ozbiljna lica, u duši bijah joj zahvalna za vrijeme koje provodi uz mene tako mračnu i lišenu nade.
Ali potaknuta drugima koji su svakodnevno bježali iz ratnog geta na najrazličitije moguće načine i potom se javljali rodbini pismima da su uspjeli i ja sam pred sobom imala samo jednu želju i živjela za samo jedan san. Stoga su mi njene riječi djelovale isprazno pa sam često zapitkivala o njenim dječacima, o članovima obitelji koje nisam dobro ni poznavala, samo da bih ju prekinula u njenoj namjeri da me ispituje o mojim daljim planovima u vezi bijega.
Oprezno sam premišljala sve opcije, nisam htjela riskirati, tražila bolje rješenje, mada u ništa više nisam sigurna, u sve sumnjam, ali moram tražiti izlaz.
Izvukla sam novce iz skrovitog, samo meni poznatog mjesta. Traže pozamašnu svotu za mene i djecu za prijevoz kamionom. Umjesto minskim poljima dovezli bi nas ravno cestom na liniju razdvajanja.
Pitanja je tisuću ali odgovore ne mogu dobiti. Uzmi ili ostavi je jedini odgovor i prihvaćajući takav slijed događaja pomirena sam sa svim opcijama. Znam da je rizik ogroman, ali to je sve što nam preostaje i odluka je pala. Ostat će još nešto gotovine koja će nam poslužiti za prvu ruku kada dođemo na slobodnu teritoriju.
Već sljedeći dan moja je odluka dovedena u pitanje. Previše ljudi zna za ovaj bijeg, previše ljudi iz moje blizine također se sprema na isti izazov. Sve je postalo prejavno i u meni se pojavio crv sumnje koji neumorno buši i upozorava.
***
Kao da je satkana od gustog crnog dima koji je svojom čađu obojao sva nebeska tijela u crno, spustila se ta noć nad grad kojim je vladala grobna tišina. Svijeću nismo ni palili jer smo danju pripremili ruksak sa vrlo malo stvari. Djeca su bila mirna naoko ali i uzbuđena. Nisu bili sami, znali su da će s nama krenuti i druga djeca iz ulice pa su ovaj put doživljavali kao pustolovinu.
Izišli smo nečujno u noć i kao sjene se spustili niz stubište. Trudili smo se da budemo tihi, ali već pri dnu dočeka nas veseli Džekijev lavež. Pomazili smo mu njuškicu i krenuli do susjedne kapije gdje nas je čekala baka Ljuba.
–Ako se ne vratimo, smjesti nekoga kome je potrebno, rekla sam joj i u ruku spustila svežanj ključeva.
Džeki je lajao sada ljutito i sve jače bijesno povlačeći lanac pokušavajući se otrgnuti. Požurili smo prema cesti i ubrzo pokucali na drveni dovratak kuće u kojoj je dogovoren sastanak.
Kroz slabu svjetlost svijeća razabirala sam poznata lica, većinom žene i djecu.
-Previše je tu ljudi za samo jedan kamion, razmišljam ubrzano i napeto, tražeći duboko u sebi i potvrdu svoje svijesti za odustajanjem. Šapatom prenosimo jedni drugima informacije a ja se već pitam od koga dolaze. Vani se skrivamo u žbunju pokraj puta. Na cesti koja je od početka rata pazna jer nema goriva, stekće kamion sa upaljenim svjetlima i kao da govori: – Evo nas, mi smo tu, dođite i uhapsite nas …
Ne sviđa mi se to što vidim jer ovo bi trebala biti tajna misija. Pretrčavamo do kamiona u parovima. Gore je jedan vojnik s puškom i već mi stvari postaju jasnije, ali sad je kasno. On pruža ruku da se uspnemo.
Skupljam djecu oko sebe, kamion se puni, sve više i više je ljudi, toliko da su djeca stiješnjena. Borim se za njihov prostor, guram i molim sve oko sebe za pedalj mjesta sada već jako zabrinuta. Cerada je spuštena kao zadnja zavjesa na pozornici koja govori da je kraj jednog komada svidio nam se on ili ne.
Kamion je krenuo. Vidim pitanja na licima ali svi su nijemi, svi nastoje biti strpljivi, dok se tjelesa njišu sad na jednu, sad na drugu stranu, gušeći pritom onog do sebe. S mukom održavamo ravnotežu ili je ni ne održavamo, nemilice se stropoštavamo jedni na druge. Podižem čas jedno, čas drugo dijete spašavajući ih iz tjesnaca u kojem ponestaje zraka. Drugi već negoduju, psuju potiho, postaje im jasno da ovako nećemo stići nigdje. Ili ćemo se pogušiti ili nas već negdje čeka zasjeda. Sad nam je već jasno da smo prevareni ali ne znamo još kakav je završetak priče.
Kamion staje, vani razabiremo glasove svjesni da je ovaj scenarij unaprijed pripremljen. Vozimo se još neko vrijeme, a onda staje ponovo. Vojnik s puškom podiže ceradu i naređuje nam da izađemo te da se počnemo kretati u koloni prema policijskoj stanici.
Ispitivanja traju od ponoći do ranog jutra. pritom se vrši pretres stvari i oduzimaju sve pronadene vrijednosti i novac, drugim riječima nastavlja se sustavna pljačka .
Oko tri sata ujutro prozvana sam i zajedno sa djecom uvedena u službene prostorije zamjenika načelnika policije koji je i moj prvi susjed.
Ponudio mi je stolicu i “zamolio” moje stvari na pregled, postavio nekoliko službenih pitanja, a onda pitao da li posjedujem ikakve vrijednosti. Zanijekala sam …U ruksaku je pronašao samo termosicu sa mlijekom, nešto dječje odjeće i osobne dokumente. U nevjerici je vadio stvari nekoliko puta.
–Zar se tako ide u svijet bez imalo novaca, obratio mi se ljutito moj susjed s kojim sam redovno, još samo prije par mjeseci, izmjenjivala ljubazne, svakodnevne susjedske rečenice o vremenu, vrtu i djeci.
Sad sam ravnodušno gledala njegovo zajampureno, bijesno lice. I dok je mumljao nešto o tome kako ne smijemo napuštati kuću i da ćemo jedno vrijeme biti pod prismotrom policije, ja sam razmišljala kako u stvari uopće ne poznajemo ljude pored kojih živimo dugo i kako nas tek životne okolnosti natjeraju da otkrijemo njihovo pravo lice.
U zoru su nas nakon dugih ispitivanja pustili kućama, olakšane za velike svote novca.
Pred kućom nas je veselo dočekao pas. skakutao je i mahao repom ližući nam ruke. Raspakirala sam stvari iz ruksaka, vratila odjeću na police, izvadila termosicu, izlila iz nje sadržaj koji je još bio topao. Laganim okretom izvukla sam unutrašnjost termosice i izvadila pozamašan smotak novaca.
Bili smo prevareni ali osjetih lagano ali gorko zadovoljstvo što nisu uspjeli pronaći moje novce i dragocjenosti koje sam zašila u pojas hlača.
I živi smo, a to znači da nećemo prestati tražiti put …
Iza nas je bila paklena i tamna noć, ali bili smo preuzbuđeni da bismo mogli spavati pa smo izišli u dvorište u kojem je Džeki veselo skakutao sretan zbog našeg povratka.
Susjed H. se upravo vraćao doma sa posla. Pravila sam se da ga ne vidim, i jutros, kao ni mnogih jutara prije nismo izmijenili uobičajene ljubaznosti. Pas koji je veseo skakutao pokazujući svoju vjernost i naklonost zavrijedio je puno više naše pažnje i ljubavi od susjeda pored kojeg smo nekada u miru živjeli godinama.
P.S.
Ratna vlast grada Bugojna u suradnji sa Armijom BiH u više je navrata organizirala lažni transport građana hrvatske nacionalnosti, mahom žena, djece i staraca pri čemu im je oduzimala sve vrijednosti koje su imali sa sobom a vrlo često i živote?
Tako su u mjestu Vesela pored Bugojna pronađena tijela sedmorice hrvatskih civila kojima je iz blizine pucano u glavu što je kasnije utvrđeno nakon ekshumacije tijela.
Otkriveni su i počinitelji …jedan vojnik i jedan zapovjednik Armije BiH koji, po zadnjim saznanjima, nisu odgovarali za počinjene zločine.