Posvećeno našim hrabrim vatrogascima stradalim na Kornatima
Roko Dobra
ISPOVIJED KORNATA
(u akrostihu)
Grlo je moje kao crijep suho,
i moj se jezik uz nepce slijepi:
u prah smrtni bacio si mene.
(Iz psalma 22)
OTAC
nijedan nikad moj glas neće čuti;
a sad sam stijena, bezlična i pusta,
što zalud čeka da će joj na ruti,
izišlo sunce, poljubiti usta
moga sna zgaslog u galeba zjeni,
huda kob jer je na zgarištu cvijeta
radost mi svjetla prepustila sjeni,
a bol svekolik – teškom križu svijeta.
bijesni me vjetri tukli, kršili,
rugobe jave munjama strašile …
i dok su krici do neba stršili,
mòre su slutnji tragače plašile
valovi moćni svoje su vršili,
a divlje zvijeri hridi su jašile …
SIN
tako bje onda svud oko mene,
ružmarin kada, zastaloga daha,
omamljen dimom, u tili mah svene,
gorko zaridah kraj njegova praha.
a suze sahnu u pepelu drače,
suho mi grlo k’o kod psalma svetog;
cijelo mi žiće i drhti i plače,
Isusa kad spoznah na križu raspetog
moje se muke s Njegovim sjedine
a tad se stresem: u dubini sebe
sviju njih spazim sred grozne ledine
tjelesa mrtvih, srce me zazebe;
rijetki još znakom svjedoči jedine
aleluje neg’ što se k nebu vine.
DUH
dobri moj Bože, svi su sad uza Te,
a onom jednom, nek’ dolinom suza,
likom i duhom, riječi se pozlate
i nek’, u kušnji ovih mojih uza,
molitve Ti, vaj, upućuje smjerno
neznanih onih koji život štuju
a Ti ćeš saznat tko će Ti već vjerno,
kraj svojih patnji, bačen u oluju,
odista pjevat i Ave Marije,
rumeno sunce kada završi dan;
nek’ ih anđela miluju arije
alejom cvjetnom dok ih ne shrva san.
tamo su kao što bjehu i prije
u jednome svi, a u svima – jedan!