MOGU LI VOLJETI SVOJ GRAD

 Voljeti grad ne mora uvijek značiti ujedno biti i rođen u njemu

Piše: Josip Mayer
Foto: Velibor Velo Topolovec

Inače, ne volim pisati sam o sebi, ali ima i tu neke iseljeničke društvene povezanosti. S obzirom da su moje društvene aktivnosti počele već od rane mladosti, od moje 14 -te godine kada sam se prvi puta upisao u rodnom selu u vatrogasnu udrugu, DVD Rečica, Luka Pokupska, kraj Karlovca.

Sve je u stvari počelo dobrovoljno nakon dugogodišnje društvene stanke i inozemstva, te  moga novog članstva u udruzi „Ružica Vinodola“ u Novom Vinodolskom,(udruga vinara i vinogradara).

Društvena iskustva, uz dobro volju moje malenkosti, donio sam sa sobom, obzirom da sam već prije bio dugogodišnji pasivan član u HKZ Stuttgart. U „KuSV Zrinski“ Waiblingen  djelovao sam aktivno i pasivno, bio ekonom, dopredsjednik u upravi kluba, bio angažiran zajedno sa suprugom Brigitom i sinom Robertom.

Nije baš ni lagano, pogotovo izvana domaćima nešto predlagati ili sugerirati ako im to isto, što im želiš predložiti, ne možeš pokazati kako misliš da bi bilo bolje.

Ponekad bi mi znali pojedini od domaćih napomenuti: – Josipe, ne možeš ti voljeti grad, Novi Vinodolski, više nego mi koji smo u njemu rođeni i živimo obiteljski, generacijama,  u njemu stoljećima.

Ti, domaći, na sve te moje aktivnosti stvarno nemaju razloga reagirati zavidno ili negativno, već bi se i sami mogli više uključiti u društveni rad. Evo koristim priliku i pozivam ih iskreno na zajedničko druženje.

Jer od svih sumnji i predbacivanja o domoljublju, važnija su nam zajednička djela, druženja i razmjena društvenih radnih iskustva, s kojima sigurno možemo pomoći jedni drugima, ujedno i mlađim generacijama koje su s nama i koje nam tek dolaze.

Normalno je ljudski i moralno, ako se čovjek radi prevelike odsutnosi iz rodnoga kraja nemože društveno aktivirati, da se aktivira u nekom drugom mjestu ili gradu u kojem se odlučio, kratko ili dugoročno sprovesti svoje životno vrijeme- kao što je to i moj slučaj.

U udrugu „Ružica Vinodola“, u Novom Vinodolskom, uključio sam se sam, na moju inicijativu, sa nepunih 64 godine, po preporuci predsjednika udruge  Željka Šoštarića. Uz ono ljudsko i društveno, svi ga dobro poznajemo kao uspješnog vinara i vinogradara i po njegovoj pjesmi uz harmoniku – tradicija koju nastavljaju i sinovi …

Udruga djeluje na više različitih društvenih i turističkih manifestacija. Najnovija turistička manifestacija je Okolotorno, koja još uvijek traje svake srijede, od 24. lipnja pa sve do 16. rujna 2015 god, u starom gradu Novi Vinodolski. Više od 40 različitih izlagača sudjeluje na sajmu u području promocije povijesti, autohtonih proizvoda i suvenira.

Inače,  udruga s mog društvenog vanjskog i unutrašnjeg stajališta, djeluje i  funkcionira vrlo uzorno.

Vidim je i u budućnosti među najaktivnijima, kao što su to Sinjska alka, Đakovački vezovi, te neke druge u Hrvatskoj koje okupljaju ujedno i starije i mlade generacije.

Mnogi me i dan danas pitaju, a što mi je to u mirovini tribalo?

A što im reći? Vjerojatno da, kada je čovjek cijelog života uz ono privatno i društveno aktivan, druženje i društveni rad ostane u genima.

Pojedini mi pak govore da sam najveseliji umirovljenik kojeg poznaju, a meni je to drago.

U Novom Vinodolskom sam se našao uz dobre ljude i zajedničko druženje, što me raduje i ispunjava te mi daje društveno zadovoljstvo, i snagu za daljnje djelovanje.

Neki su prepoznali uz ono privatno, gospodarstveno, samostalnost moga rada, uz pisanu riječ i društveno djelovanje.

Zajedničkim snagama, članovi različitih dobnih skupina promičemo društvene porive, te kulturne i gospodarske mogućnosti – grada kojeg volimo.

Pa se rado pojedini mladi sa samnom i fotografiraju, kao i ja sa njima …

A, kada se čovjek druži sa mladima i sam se osjeća mlađim.