Piše: Viktorija Banić
Na srednjovjekovnom sajmu na trgu, ugledah kraljicu sajma, barem meni – praćku! Da, baš onu drveni „Y“ sa komadom debele gume koja u starim filmovima uvijek visi djeci iz zadnjeg džepa. Ne sjećam se kad sam zadnji put ili u filmu istu napravu vidjela.
Prodaje se, hrpa ih, s natpisom „praćke“, moram biti iskrena pa reći da ispred njih nema gužve. Nije to ljudima opsjednuti štand sa lukovima i strijelama, zahvaljujući filmu „Igre gladi“ i još boljem mu nastavku, a i ono – luk i strijela, Robin Hood, Indijanci… Pa tko ti je poznat nosio praćke?
Priznajem da je u djetinjstvu bilo izvedenica gore opisane igračke manje sretno osmišljenih, npr. ona verzija od savijene žice sa metcima od tanke žice, također savijene u obliku slova „u“ koja tako peče kad te pogodi u nogu …
Zašto ju onda spominjem u ovom afirmativnom dijelu teksta?
Slatka predradnja bila je potrebna za njenu izradu – moraš otići u dućan mješovite robe, gdje radi teta u bijeloj kuti i ona ti iz staklene tegle na pultu izvadi tvrdi bombon zamotan u celofan i učini te ponosnim vlasnikom uz vrlo mala ulaganja.
Zašto je to, opet, bitno?
Bombon sam po sebi bljak, presladak, pretvrd, bijeli sa zelenim prugama, zamotan u celofan i sad ono bitno – obješen na tanku gumicu. Baš onu koja ti treba za praćku!
Od bombona svakako nema posebna užitka. Lako ispadne ako se pokušaš igrati u „jo-jo“ stilu, posebno ako ga malo pocuclaš pa opet vratiš i „stručno“ zamotaš… Dok nabavljaš ovu gumicu baciš čeznutljiv pogled i ostale tegle, susjedne onoj tvojoj na pultu: lizalice na čačkalici odvratnog okusa rastopljenog šećera sa sličicom Safeta Sušića, kao da nema i drugih nogometaša?
Šećerni kišobrani, jednako bljak okusa i oni savijeni štapovi sa crvenim prugama koje danas možeš vidjeti samo kao božićni ukras …
E, da se vratim na bit ove disertacije s radnim naslovom – Otkud moje oduševljenje viđenom spravom praćkom (temeljna verzija)?
To može pitati samo onaj tko nema djecu u današnje i ne tako davno vrijeme. Donedavno su, uzdanice naše, za rođendane i slične prigode bili zatrpavani darovima u obliku raznih bolje i lošije napravljenih naprava koje pište, trube, zvrče, zavijaju, sviraju, vrte se u krug, svejedno radi li se o majmunu ili svemirskom brodu.
Sam zvuk, melodija, je kakofonija užasa, sa primjetnim metalnim suzvukom jeftine kineske kućne izrade, onako – kad im je popodne dosadno. Slijedi pitanje, ponovno onih koji to nisu osjetili na svojoj koži, mislim ušima, ok pa što?
Teško je to i pokušati predočiti istom sretniku, pa se vraćam na potrošnju baterija za rad istih, mislim da je i NASA u svoje vrijeme izdvajala daleko manja sredstva za nabavku neobnovljivih izvora energije, tako da su obiteljski proračuni ječali kao danas državni.
I kad sam tako jedne prilike, još uvijek u jednini, nesvjesna nepovratnosti svog sretnog stanja, prisustvovala otvaranju darova na rođendanu djeteta svog prijatelja i svjedočila gore podrobno opisanom užasu u obliku ataka na živi organizam, na sva čula odjednom, a intelekt neću niti spominjati (moram priznati da sam i sama sudjelovala u nastanku djelića tog užasa kupivši jedan izvor istog – raspitah se tada, kažu to djeca vole).
Očajni otac je spuštao ramena niže i niže, čini mi se, sa svakom daljnjom otvorenom igračkom, slavljenik je uključivao jednu za drugom i onda nastaje „to“. Iznenađeno, nakon što smo zbrisali od djece i ne samo njih, u prostoriju do – ono torta, kava…, upitah ga kako to preživljava. Kaže, citiram: „Danas može, od sutra sve baterije „raus“!“
Nakon takvih igračaka uslijedila je i danas nepobjediva okupacija elektronike za zabavu, raširene kao nezaposlenost, a i isto tako bezizlazne, izgleda mi…Kako to izgleda? Pa sjedi svatko u svome kutu, po mogućnosti okrenut leđima onome do sebe, radi privatnosti, je l, a još više, „e baš ti ne dam“ namijenjeno mlađoj braći i sestrama. Stišće u nedogled, naginje se, živcira, smije …
Proizvodi i to zvukove, ali mogu se isključiti ako dovoljno autoritativno izgledaš taj dan, a i nisu onako strašni i svrha sami sebi. Mlađi brat ovoj zabavi su fb, chat, viber, poza slična, interakcija i manja (da, moguće je) jer nema zvukova uopće i svodi se na ovo: moja kći i nećakinja sjede jedna pored druge drži svaka svoj tablet, smartphone, što god i šute. Pitam što radite? Kažu druže se, igraju, dopisuju se! Ne možeš vjerovati i satima tako, kad mi popijemo kavu i iscrpimo teme za razgovor i kažem :“Idemo kući“ kažu, baš kao i ja nekad: „Aaaa, zašto baš sad, a tako se lijepo igramo, družimo!?“
I zato, kad naiđete na praćku odmah kupite (ili još bolje napravite, sjetite se kako to ide…) junioru ili juniorki barem 12 komada, neka se nađe, ako koji prozor i „cikne“ to je još uvijek ljepše i bolje, tiše i jeftinije, ma obzirnije od gore opisanih napasti…
Stoga, bez obzira na izvješenu cijenu, vičem: Živjele praćke!