JA NISAM BOSANAC

Iz naše arhive ….objavljeno  17.03.2013.

Emil Cipar
Sibinjska škola je velika škola sa nekoliko područnih škola. U moje vrijeme nastava se održavala u nekoliko zgrada u centru sela. Zbornica i pet učionica bile su smještene u Domu kulture, poznatijem kao Sokolski dom, dvije učionice u zgradi pored nje, a jedna učionica bila je smještena u zgradi mjesnog ureda u parku.

Prostora je bilo malo premalo, a nastava se morala održavati. Nije bilo ni stručnih nastavnika. Većina ih je bila završila tek učiteljsku školu, ili čak ni nju.

Kakvi učitelji takva i nastava. Ako nastavnik ne zna njemački jezik ne možeš niti očekivati da ga učenici ikada nauče, ili ako nastavnik matematike ne zna razlikovati razliku kvadrata od kvadrata razlike …nema šanse da to učenici ikada shvate.

Nije bilo kadra u cijeloj državi. Ipak postojali su školski programi kao da je personalno sve u najboljem redu.

A ovo što se sad radi kada dijete ima neke manjkavosti u znanju pojedinog predmeta, mislim …instrukcije, dopunska nastava, privatni satovi …svega toga tada nije bilo.

Nastavnica njemačkog ne zna njemački! Ali da bi nas ipak nekako zabavila naredila nam je da naučimo napamet pjesmu „Lorelei“ od Heinricha Heinea.

Jadna majko! Devet strofa …da jezik polomiš, a ne razumiješ ni riječ. To smo uglavnom radili sve četiri godine učenja njemačkog jezika. Dobro bila je tu još i njemačka gramatika, ali što ti to vrijedi kada nismo znali ni hrvatsku gramatiku. Pogađate već …nije bilo stručnog nastavnika.

Svake godine dolazio bi po neki novi stručni nastavnik za jedan ili dva predmeta. Prvi je došao …pošao sam tada u šesti razred …drug Stojković koji će nam predavati glazbeni odgoj. Tada se to zvalo muzički odgoj.

Drug Stojović bio je tek napustio pedagošku akademiju i mi smo mu bili prvi susret s praksom.

–Svatko …baš svatko može naučiti pjevati …rekao je samouvjereno …sve je stvar ispravne metodike i pristupa.

S ovim neće biti šale …pomislih. Ovaj svoj posao smatra ozbiljnim.

Zatim je tražio od nas da svatko nešto otpjeva. Kod svakoga je otkrio grešku, vidio na čemu treba poraditi i uvijek ponavljao ono svoje …svatko može naučiti pjevati.

Kada je došao red na mene i ja sam otpjevao nešto. Nakon toga reče mi da sjednem. Prvi puta bio je prisiljen korigirati svoju parolu …svatko …baš svatko može naučiti pjevati. Ovaj puta je rekao: -skoro svatko može naučiti pjevati.

S pjevanjem i likovnim nije išlo jednostavno. Dobro …u glazbenom odgoji bilo je jako puno teorije, pa sam svoj nedostatak sluha nadomjestio vrsnim poznavanjem teorije. Stojković je bio vrlo zadovoljan.

S likovnim je išlo malo teže. Ajd još ono pejsaži, priroda …to je još išlo nekako, iako je često puta cvijet bio veći od krave na livadi, ili list veći od drveta. Kasnije je moj stil s uspjehom ukrao Ivan Rabuzin i postao slavan s njim, dok sam ja dobru ocjenu iz likovnog dobivao samo iz razloga jer sam iz ostalih predmeta imao odličan.

Moj prijatelj Adam Cindrić s kojim sam opet sjedio u istoj klupi, ovaj puta ne iz socijalnih razloga nego zbog toga što smo bili iste visine …dakle Adam je crtao fantastično. Likovni je bio jedini predmet kojega je volio.

I jednoga dana na satu likovnog dobijemo zadatak nacrtati svoga prijatelja ili prijateljicu. Pogađate …tema je bila …portret.

Ja sam crtao Adama, a on mene.

I trudio se ja iz petnih žila. Negdje pri kraju sata zaviri i učiteljica na moj uradak.

–A tko bi to trebao biti na slici? …upita me

-Pa on …i pokažem na Adama.

Učiteljica se nasmije, a i Adam baci oko na moj rad.

-Štaaa …pa zar ti ja tako izgledam …dreknu on. Vidi kako sam ja tebe nacrtao …k’o svetu sliku, a ti mene tako.

Ako sad preskočim što se događalo na idućem odmoru i ako dodam da je Adam bio fizički jači od mene …nadam se da ćete imati razumijevanja.

U sedmom razredu došao je u našu školu drug Jurišić. Pero Jurišić. On je ubrzo postao školska legenda i mnogi učenici su ga zapamtili cijeli život, ali ne po dobru.

Bio je Posavljak i to od one nepopravljive vrste. Za njega su Šokci bili „blesavi“, „glupi“ „bilmezi seljački“ i slično. Vrijeđao je gdje god je stigao.

I Šokac je za njega bio svatko tko nije bio Bosanac. Bilo mi je neugodno zbog toga jer sam se već bio u potpunosti integrirao. Mene je uvijek hvalio pred svima:

–Vidite kako moj Bosanac sve zna. I ono što smo učili i što nismo učili …Bosanci su vam takvi, rađaju se pametni.

Razmišljao kako ću se izvući iz krajnje neugodne situacije. Zamolio sam oca da intervenira kod njega i on je to učinio, ali bezuspješno. Drug Jurišić i dalje nije propuštao priliku diskriminirati ostale učenike.

Jednoga dana Adam nije ponio Atlas u školu i Jurišić mu reče da napusti učionicu. Adam ustane, a ustanem i ja s njim.

–Kuda ćeš sad ti? …upita me Jurišić.

–Idem s Adamom van …odgovorim

-Pa nemoraš ti! …rekao sam samo ovom bilmezu …i pokaže na Adama.

-Ja imam atlas i Adam može gledati sa mnom zajedno …dovoljno je velik.

–Tjeram ga van što nije mislio da treba ponijeti atlas …budala šokačka? Kako ti nisi zaboravio? Ja ću ti reći …ti si Bosanac i mislio si na atlas.

–Druže Jurišiću nisam ja Bosanac?

-Pa šta si drugo nego Bosanac? U Bosni si rođen.

–Ja sam Slovak. Drug Tito je rekao da se svatko može slobodno izjasniti što je po nacionalnosti.

E sad …drugu Titu nije smio ni drug Jurišić proturječiti.

-Ajd dobro …sjedite obojica. I da mi više nisi zaboravio atlas Adame.

Najviše mi je bilo krivo što Adam nije zaboravio taj glupi atlas. On ga jednostavno nije ni imao. Uvijek je posuđivao od djece iz drugih razreda, ali toga dana jednostavno nije imao sreće.

Od tada pa do svoje smrti Pero Jurišić me je oslovljavao sa Slovak …onaj moj Slovak iz Bosne. Bilo je tu uvijek dosta ironije.

Jurišiću je trebalo dosta godina za integraciju. Ostao je do smrti u Hrvatskoj. Svojim glupim ponašanjem otežao je uvelike uspješnu integraciju brojne bosanske djece.

Ali bože …takva su bila vremena. Stručnog kadra bilo je malo pogotovu po seoskim školama. U kasnijim razgovorima doznao sam da smo mi u Sibinju bili još u svemu super u odnosu na druga sela.

Jedno posebno poglavlje bila su putovanja. Spomenut ću samo najduže od njih …ono na kraju sedmog razreda.

Zagreb, Ljubljana, Bled, postojna Rijeka, Opatija, Zagreb… Putovanje je trajalo deset dana.

Do tada većina od nas nije nikada putovala vlakom, a sada čak do Jesenica. I nitko od nas nije vidio tramvaj. Uf jebote!

Ali izdvojit ću ipak jedno drugo upoznavanje koje me se najviše dojmilo. Bio je to moj prvi susret sa klozetom sa vodenim ispiranjem.

Spavali smo na Bledu u nekom ferijalnom domu „hotel Triglav“ se to zvalo i mene je bilo dobro potjeralo. Prije toga učiteljica je rekla gdje je klozet, pa požurim tamo. Sjednem tako i gledam okolo. U nekoj kutiji bijeli papir …ajd dobro …skužio sam čemu služi, iako su kod nas toj svrsi služile novine. Iznad mene bio je neka kutija i iz nje je visio neki lanac. Na kraju lanca bila je drvena drška.

–Čemu li to samo služi? …pitao sam se.

Nakon obavljenog posla …ona vražja znatiželja ne da mi mira. Čemu li samo služi onaj lanac!

–Po uporabi sperite …pisalo je na jednoj pločici na zidu.

Nisam razumio. Gledam onu drvenu dršku uzmem ju u ruku malo zategnem lanac i čujem kako se odnekud prolijeva voda. Pogledam u wc-šolju i vidim kao se ona puni vodom.

Isuse bože šta sam napravio pomislih i brzo izletim van. Na hodniku napravim nedužnu facu kao da se ništa nije dogodilo.

Nitko nije ništa primijetio.

Dva dana smo boravili na Bledu. I uvijek kad sam morao išao sam u šumu. Tamo se nisam bojao da ću izazvati poplavu.

–Jebote ja nisam znao da se ovdje klozeti ispiru vodom …pričao mi jedan učenik u vlaku za Postojnu. –Ja povukao onaj lanac kad odjednom voda odozgor. Usro sam se od straha.

Prešutio sam da to nisam znao ni ja. On je ipak skužio da to služi ispiranju klozeta, a ja nisam.

I tako …vidjeli smo puno toga …željezaru u Jesenicama, izvor Save Bohinke, Postojinsku jamu, Rijeku, Opatiju, Pionirski grad u Zagrebu, Zoološki vrt, vozili se brzim vlakom…

Ipak mene se najviše dojmio onaj susret prsa u prsa sa civilizacijom.