piše: Sonja Breljak
Makarska –Bugojno/ S prvim kišnim danom koji se zbio za prošlog vikenda, završava i moj „morski“ dio odmora. Bilo je lijepo. Potrebno. Ugodno. Zanimljivo. Kupanje, odmor u sjeni borovine, konačno i vrijeme za pokoju knjigu. A bome i za sresti neke drage ljude.
Više se takvih susreta odigralo tijekom prošlih dana. Po jedan takav susret odosmo i van Makarske. Krenuli rano …Podgora, Tučepi, Zaostrog, Drvenik …
Mjesto se zove Gradac. I u njemu povremeno živi i drag, berlinski prijatelj, svojevremeno i kolega Željko Ceric s kojim sam duže vremena, a pišući za različite dnevne novine (on za Večernji list a ja za Slobodnu Dalmaciju) rado dijelila posebnosti ove nam novinarske profesije.
Zajednička kava u “Stelli”, kupanje pa ručak u “Vagabundo” a onda šetnja duž mjesta. E, tu ostadoh bez teksta. U najljepšem dijelu uokvirenom borovom šumom, zapuštena su zdanja odmarališta, hoteli i bungalovi koji pripadaju ili su pripadali tvrtkama iz Bosne i Hercegovine. Okolo plaža, turisti, more, puna sezona a ovdje teški znaci propadanja. Sve načeo zub vremena. Polurazrušena zjape zdanja koja su nekad primala radnike koji ljetuju, kako bi rekli “preko sindikata” te uz potporu “regresa”. Izvaljena vrata, prozori bez okvira i stakala, polurazrušeni zidovi, propali krovovi…
Što se čeka? Razjašnjenje vlasništva ili da koga od bogataša novoga doba dopadne blagodat kupnje što razrušenijih zdanja, za popularnu “jednu kunu”!? Čudo jedno!
Posljednjeg dana boravka, kiša nas isprati iz Makarske i bi nam pratnja dobar dio puta. Idemo kroz Biokovo. Put ka Hercegovini i srednjoj Bosni, ovim je tunelom dobrano skraćen. A da taj vremenski dobitak dobro upotrijebimo putem svraćamo do Kravica. Istina, naš cilj je Međugorje. Ali o ovom dijelu zemljice nam, već sam slušala. Pa parkiramo na velikom parking ove “Oaze u kamenu”, kako kaže putokaz i reklama za Kravice, nedaleko Ljubuškog.
Uređen prilaz. Ulaznica po osobi 2 konvertibilne marke. Kiša sipa ali ne damo se smesti. Hoću da vidim što su to Kravice, što je to “oaza u kamenu”. Pa se spuštamo uređenim prilazima. Čuje se huk vode …I ukaza nam se predivan pogled. Nizovi vodopada koje spuštajući se preko kamene uzvisine čini rijeka Trebižat.
Spuštamo se do najjačeg i najvećeg vodopada i fotografiramo dok nas zasipaju kapi vode nošene vjetrom uzrokovanim vodenom snagom. Nismo sami s idejom o fotografiranju. Oko nas još posjetitelja, većinom žene u dugim mantilima, maramama zamotanih glava. Pravimo pauzu u obližnjem restoranu “Sedra”. I ovdje ista slika, slični gosti …razgovaraju, telefoniraju. Na trenutak mi se učini kao da smo na nekom potpuno nam stranom dijelu zemlje. Posjetitelji pokraj vodopada i za stolovima u restoranu, mahom govore (a i izgledaju) arapski. Iznenađeni smo. Je li to rijeka izbjeglica promijenila smjer pa od srpsko-mađarske granice preusmjerena ka Bosni i Hercegovini? Ili sam u razvoju, demografiji i doseljavanju u ovu nam zemlju porijekla, nešto ozbiljno propustila? Čudo jedno!
Eto nas na prilazu Međugorju. Pogledasmo kratko i zanimljivo etno selo Herceg pa pravac glavna ulica u Međugorju.
Bijah ovdje neposredno prije polaska u Njemačku, dakle, prije 21 godinu. Neprepoznatljivo. Hoteli, pansioni, hosteli, restorani, suvenirnice, agencije, mjenjačnice pa opet redom, hoteli, pansioni, hosteli …
Oh, teško mi bi u ovoj turističkoj ponudi razaznati tragove u mojim mislima, skromne, drage, tople, požrtvovne majke …
Spas od trgovačke ponude potražismo u crkvi. Veliki vanjski atrij s oltarom te brojne ispovjedaonice svjedoče o brojnosti posjeta, o zanimanju vjernika i hodočasnika iz cijelog svijeta. Srećom, unutrašnjost crkve ostala je ista, jednostavna, hram molitve.
Kad drugi put budem u prigodi, zaobići ću gradsku vrevu i turističku ponudu relikvijama te se zaputiti ravno do brda s križem i mjesta Gospina ukazanja. Na um mi u trenutku padoše na pamet i riječi pjesme don Ivana Grubišića, “Kraljica ljudi” pa dok napuštamo Međugorje, razmišljam dugo i intenzivno o duhovnosti, vjeri i Njenoj ljubavi za Sina, za nas kao i o onome što ljudi vođeni materijom čine …Čudo jedno!
U rodni grad ulazimo u sumrak. Ne izgleda isto, nikad više ne izgleda isto. Njegove (ili moje) promjene su brojne. Srećemo se ali ne prepoznajemo. Kao kad kod kakva kompjuterskog programa još poznaješ naziv ali nigdje pasvorta, šifre, nema ulaza.
Tumaramo par dana tamo-onamo. Dogodi se po koji klik, ono …ah pa vidi, ništa se nisi promijenila …ni ti baš …a ja niti pojma o kome se radi. Treba državi dati njeno, platiti dažbine onog što (nas) posjeduje(mo). Otvaramo vrata porezne uprave. Kad …poznato lice. Ooo, to je prijateljica iz djetinjstva, kuća iza naše. Nahida je koju godinu mlađa od mene. Pa kao apsolvent na novinarstvu pričekah buduću brucošicu studija ekonomije, na autobusnom kolodvoru u Sarajevu te pomogoh predate dokumente. Ne treba mi podsjetnik, dobro se sjećam brojnih zajedničkih dana iz našeg djetinjstva. –O, pratim ja Glas, čitam tvoje tekstove posebno one gdje pišeš o našem djetinjstvu, ja sam tvoj fan, veli mi.
A meni, pravo rečeno, bi toplo oko srca, da toliko godina…ajd neću reći koliko točno …od našeg djetinjstva i mladosti te rata koji je uništio brojna sjećanja i osjećaje, u ovom maleckom dijelu svemira, tom rodnom nam gradu, (barem) jedan fan čita i prati naš Glas. Čudo jedno!