Iz naše arhive/ Objavljeno 19.07.2011.
Tiskano u Hrvatskom katoličkom kalendaru Danica 2012.
U spomen na 06.02.2019. preminulu časnu sestru Mariju Metildu Oreč i sve sestre Samostana Benediktinki na Hvaru i svih samostana u svijetu.
piše: Sonja Breljak
Hvar/ Reski… nekako otužni a ipak umirujući zvuk zvona… iz daljine dopire prugušena, ujednačena, molitva Benediktinki. Pogled mi luta po njegovanom vrtu, cvijeću, lozi i otežalim grozdovima što vise s nje, nizovima prozora skritih bijelim škurama, branama od ljetne žege. Okolo zidovi što uz crkvicu, muzej i stambene dijelove u ovoj zadužbini Hanibala Lucića, dijele unutarnji, mirni svijet i stoljećima uhodani samostanski životni ritam od onog vanjskog, mondenog, turističkog, bučnog. Čudan kontrast. Nestvaran.
Skoro 350 godina ovdje na Hvaru obitavaju časne sestre Benediktinke. Unutar samostana što se nalazi neposredno ponad glavnog trga i u podnožju gradske tvrđave, danas je deset stanovnica, deset časnih sestara.
Razmišljam… koliko je likova časnih sestara… spremnih život posvetiti naputku svetog Benedikta –moli i radi… prošlo ovim samostanom kroz stoljeća!? Koliko je tu samo osoba, sudbina, pripovijesti?!
Jedna od njih bolje mi je poznata…
Podno planine Raduša, u malenom zaseoku naziva Gornje Voljice… općine Uskoplje/ Gornji Vakuf, u srcu Bosne i Hercegovine… ostaci kuća već urasli… skoro neprimjetna postojanja… u zelenilo, visoke trave i drveće… danas kao da ničega tu nikada nije ni bilo. No, s početka dvadesetog stoljeća, tu je strujao život.
U obitelji Ljube i Mate Oreč, dvoje jednostavnih i vrijednih, Bogu, obitelji i zemlji posvećenih ljudi… puna kuća djece… njih šestoro… jedno drugome do uha…
Mate za obitelj skrbio i radeći po Slavoniji. Ratne mu godine i nevolje tamo tragove i zamele. Gdje, kako, kada, zašto…? Pitanja ostala i do danas bez odgovora.
Uglavnom… mati Ljuba osta s djecom sama. Ni vječnog počivališta Matina nikad ne saznade. Posljednje dijete… djevojčicu… Mate prije smrti, i ne vidje. Mara, Kata, Jure, Anica, Danica i Janja… pet sestara i jedan brat čija se riječ… jedinog muškarca u kući… jako uvažavala. Siromaštvo, rad na zemlji i oko stoke i čvrsta vjera u Boga …obilježavali su život i majke i djece. Kćerke će se poudati a sin ostati k zemlji… mislila Ljuba. Eh, čovjek snuje a Bog određuje!
Kao potvrda toga… ona, predposljednja rođena, zasjala. Rodila se 1940. godine i bljesnula poput zvijezde čije ime i nosi.
–Želim ići u časne sestre… izustila je četrnaestgodišnja Danica. I ostala uporna u naumu, pozivu koji je osjetila u srcu.
–Ležala sam bolesna radi protivljenja mojoj želji… prisjeća se danas.
A protivljenje bilo žestoko. Želju male Danice nisu razumjeli tada ni mama a niti brat pa do privole teško… potrajalo.
Ipak, upornu djevojčicu kao šesnaestgodišnjakinju put konačno i odvede do Banja Luke gdje je potom u Novoj Topoli i Bosanskom Aleksandrovcu prve zavjete dala u okrilju Klanjateljica Kristove Krvi. I dobila ime …Rafaela.
–Želim pristupiti zatvorenom redu časnih sestara… tim je odlučnim riječima mlada Danica… Rafaela, iznenadila poglavaricu Klanjateljica Kristove Krvi. Toliko da je o tome žurno izvijestila tadašnjeg biskupa banjalučkog , mnsnj. Alfreda Pichlera.
Neobičnoj… jer ni tada a još manje danas, nije tako česta… želji mlade novakinje, biskup Pichler je pristupio vrlo ozbiljno. Pa brzo posjetio Rafaelu u želji čuti od nje neposredno, što to želi, zbog čega i kuda.
–Nije važno koji je red, želim samo u zatvoreni samostan… bila je uporna Rafaela.
–Tako dakle… u redu, no, treba odobrenje Svete Stolice… pišite: -Sveti Oče… prisjeća se Rafaela događaja, pisma Vatikanu što joj ga je diktirao biskup Pichler koji je uz to ljubazno dozvolio da djevojka ostane u Banjalučkoj biskupiji dok Sveta Stolica na molbu ne odgovori i slučaj se ne riješi.
A riješio se skoro. I po želji mlade novakinje… povoljno.
Pa onda konačno pravac Samostan Benediktinki na Hvaru!
Na put su ju ispratile Pichlerove riječi: –Ako budete imali potrebu, možete mi se uvijek obratiti kao dijete ocu.
A u samostanu na Hvaru željno ju je dočekalo dvadesetak časnih sestara. Dobila je novo ime …najprije ono zajedničko svima… Marija a uz njega i osobno… Metilda.
Ljubaznost biskupa Pichlera pratila je Mariju Metildu i tijekom predstojećih godina. Po javljanju kako su je sestre na Hvaru lijepo primile, biskup Pichler nadahnuto odgovara i s kraja dvanaestog mjeseca 1962. godine piše… a Marija Metilda susretljivo nam dozvoljava zaviriti u ovu vrijednu i poučnu korespondenciju .
–Sviđa mi se što su Vas sestre lijepo i svečano dočekale kad ste došli k njima. Ljubav prema susestri je uvijek znak dobra duha u redovničkoj zajednici i ona čini da je redovnički život pored svih teškoća, onako sladak i lijep. Zato i Vi njegujte ljubav. Znate, sestro, mi Bosanci smo malko grubi od naravi. Ne volimo iskazivati nježnosti pa se katkada čini da ne volimo nikoga. Mi ipak znamo voljeti, samo na svoj način. Drugi su narodi nekako finiji, učtiviji, samo im je često učtivost hinjena i neiskrena, što je vrlo rđavo. Vi spojite i jedno i drugo. Imajte i pravu ljubav i ta ljubav nek bude i fina, nježna, iskrena i prava. A prvi kome treba tu ljubav iskazivati, jesu oni koji su nam najbliži… stoji u pismu biskupa Alfreda Pichlera.
Jedno drugo pismo, danas pokojnog biskupa, ima i dokumentarnu vrijednost… šteta je ne otkriti ga oku javnosti… jer potanko opisuje stanje u Banja Luci nakon potresa 1969. godine.
–Svi smo postali vrlo siromašni. Od 15 crkvenih objekata u široj okolici Banja Luke, samo je jedan uporabljiv, a to je župni stan u Banja Luci. Crkve nema ni jedne više. Svi smo u ovom času osjećali da je čovjek potpuno nemoćan pred Gospodnjom snagom. I ništa u što se ljudi uzdaju nema više vrijednosto: ni novac, ni moć, ni vlast …Ništa! Ja sam malo pogođen nekom opekom kod drugog udara potresa 27.10. ali to nije ozbiljna rana i već zacjeljuje. Klanjateljice Kristove Krvi također imaju dosta štete: samostani u Budžaku, u Banjoj Luci i u Aleksandrovcu stradali su i pitanje je hoće li ikad moći sestre u njima stanovati. Biskupski stan u Banjoj Luci treba djelomice razoriti pa ga opet sagraditi. Crkva (i biskupska i župna) je neupotrebljiva, obje se moraju srušiti. Najgore je stradao samostan franjevaca u Petrićevcu. Crkva je tako strašno srušena da je i sada stravično pogledati tu razvalinu. Samostan je toliko napukao da se mora srušiti. Svi stanujemo pod šatorima i nekim skloništima. Ipak smo dobre volje. Radost nam kvari samo svijest da ima toliko ljudi i djece koja po ovoj kiši zebu i kisnu …piše između ostalog biskup Alfred Pichler, zahvaljujući na pismu, mislima i molitvama što ih s Hvara upućuje časna sestra Marija Metilda.
Bogata komunikacija, duhovnost, lijepo izražavanje, krasnopis… karakterizira kroz decenije brojnu s Hvara odaslanu poštu. I primljenu. U jednom pismu Mariji Metildi, nadbiskup vrhbosanski, Vinko kardinal Puljić, ratne 1995. godine, piše iz Sarajeva:
– Ovdje su teški dani kušnje. Puni smo neizvjesnosti. Sve je u rukama Božjim pa se ponovo s vjerom i pouzdanjem njemu predajemo. Ovaj grad je najveći logor. Svaki dan se gine, a neimaština je velika. Prljava politika sve manje vodi računa o čovjeku. U svojoj patnji bolno proživljavam umiranje banjalučke i umiranje ove najveće biskupije u BiH. Ostaje izgarati na Žrtveniku Božjem do kraja …piše kardinal Puljić zahvaljujući na molitvama sestrama Benediktinkama i darovima… ručnim radovima koji i danas krase sarajevsku katedralu.
Moli i radi… tim naputcima svetog Benedikta ostaše vjerne hvarske časne… po otočki rečeno… koludrice. Njihov ručni rad, poznata čipka od agave, od prošlog je ljeta pod zaštitom UNESKO-a.
Ah, koliko strpljenja treba za izvući niti iz agave, preraditi ih i izraditi te znamenite čipke.
Moli i radi… put kojim je prije 50 godina kročila i mlada Danica… Marija Metilda.
Ah, koliko je strpljenja trebalo i bilo u tom djelu, koliko ga otkrismo u ovoj jednoj pripovjesti.
Koliko li je tek strpljenja, rada i molitve u pričama i sudbinama svih onih koje u tri i pol stoljeća, prođoše Samostanom Benediktinki.
Moleći i radeći… stvarale su i štitile koludrice hrvatsku baštinu koju eto svojom zaštitom, u europsku baštinu, svrsta i UNESKO.
Bacismo pogled u muzej Hanibala Lucića koji vode časne sestre Benediktinke. Vrijedni stari predmeti, slike, amfore. Stoljeća izrade ručnih radova, misnika… povijest samostana.
Radeći čipku od agave i same su koludrice… sve, upravo poput lika iz ove priče… Danice… Marije Metilde, postale jedinstven ures, ukras.
One same su ta vrijedna, uzorita, strpljenjem, molitvom i ljubavlju satkana, stoljeća stvarana… Hvarska čipka.
Prekrasno. Voljela bih nabaviti knjigu.