Piše: Jadranka Ivanović- Bolog
Rođenje boli, ljubav, odrastanje i starost boli, samo smrt ne boli kad se sve to nije preživjelo, ali na sve to treba biti i spreman i ne štedjeti se, ponajviše ne u ljubavi.
Od svojih roditelja je naučio respekt prema starijima, bolesnima, nemoćnima i respekt prema Bogu, iako ni oni sami nisu nešto previše znali o njemu. Bog je za njih bio slika, fresaka, kip, crkva puna naroda na nedjeljnjoj misi, vjerskim blagdanima, sahranama, vjenčanjima, krštenjima.
– Osim na nebu Božje oči su svuda oko nas. Gdje bih još mogao vidjeti Božje oči? –pitao se 18-godišnji Martin. Možda na slikama koje ću sam naslikati, na zidovima pored kojih prolaze svakodnevno ljudi u žurbi, za poslom, u brigama, ljudi umorni, sretni i nesretni, zdravi i bolesni…Oni bi se svakog dana, svakog sata trebali podsjećati na postojanje Boga. Možda onda postanu bolji i sam svijet postane isto tako puno bolji?
Od svih pitanja postavljenih samom sebi kao da je njegovo blijedo lice postajalo još blijeđe, imao je usko lice sa plavim očima uokvireno poduzom kosom boje staroga zlata. Ličio je na majku, baš kao i uvijek- sinovi više sliče majkama.
Kao i svi tako mladi ljudi razmišljao je o smislu života, a svoje ciljeve još nije precizno znao, vodio ga je osjećaj da je sve pogrešno na ovoj planeti i da je upravo on taj koji mora nešto preduzeti.
Konkretno, otišao je u trgovinu boja i lakova i kupio par sprejova, spremao se u aktivnu misiju slanja Božjih poruka preko grafita i nadao se da će mu njegova vjera pomoći u svemu.
Ali što ako ga uhvati policija, kazne su velike i novčane i zatvorske, pa valjda neće -tješio se-
Osim toga on radi sve u dobroj namjeri .
Momentalno nije imao djevojku, nije ni razmišljao o nekoj. Poslije Mije koja je bila tako materijalistički orijentirana bila mu je potrebna pauza od svih tih površnih, mladih djevojaka.
Tražio je nešto što je bilo teško naći, ono nešto pravo, bez fasade.
Sve stvari oko nas imaju utjecaja na naše živote, pa tako i ovi stari zidovi monumentalno građene kuće od prije više od sto godina, dakle preživjela je već dva rata.Tko zna tko je sve već živio u njoj , ali je sigurno da su misli umrlih ljudi ostale u sobama kao lebdeća duša, a ona nikad ne umire.
I to je sigurno imalo svog uticaja na njega. Imao je bistar um, a kažu -svi rođeni u znaku škorpije su izuzetno pronicljivi i vispreni ljudi, ali to je sujeverje koje ne dolazi od Boga. Ipak, on je to bio stvarno.
Ponekad udijelimo pokoji novčić prosjaku i poželimo s tim činom iskupiti svoju bol, podijeliti je s tim prosjakom onako podsvijesno. Dakle, u tom momentu nismo svjesni osobnih namjera.
Tek puno kasnije razmišljamo i o tome što je prosjak sam učinio sa tim sitnišem – je li sebi kupio komad kruha ili neku flašicu alkohola da se ugrije.
Imamo li uopće pravo to znati i biti znatiželjni, ima li on pravo znati zašto smo mu taj sitni novac udijelili, zar je bol tako jeftina?
Odlučio je da će svoje umjetničko djelo grafita započeti za vikend i to preko noći, nitko nije smio vidjeti pretvaranje zidova na autobusnim stajalištima i kolodvorima u fazi začetka. Isto je tako i s ljubavnim parovima, oni se otvoreno i bez rezerve vole uglavnom noću. O da, noć je okrilje za puno stvari i on sam bio je tajanstven.
Kada volimo nekoga onako potajno onda volimo najviše, žudnje za tim nekim je svakog dana veća i mi smo ispunjeni energijom koja zrači i ne može se sakriti. Svi koji se nađu u našoj blizini primjećuju da smo nekako drugačiji i da posjedujemo jedan poseban šarm. Samo mi zapravo znamo što je to u nama, pristojno se smješkamo i kažemo -hvala – za te krasne komplimente.
Sigurno je da je teško nositi u sebi osjećanje velike ljubavi, a nikad ga ne pokazati, to je čak i nemoguće zatajiti i zašto bismo to na kraju, tajili.
Ljubav prema Bogu i Isusu Kristu bila je nešto što on nije mogao zatajiti i ne reći im hvala. On je to činio na svoj način – umjetnošću crtanja.
Te noći je otišao na kolodvor, prolazili su samo teški i rijetki teretni vlakovi, a kolodvor je bio pust. Prvo što je nacrtao na zidu bile su oči, zamišljene, ni tužne ni sretne, ali pomalo upitnog pogleda.
– Zar nas Svevišnji ne smije ništa pitati? Zar smo mi tako nepogriješivi i apsolutno u pravu ili samo sami sebe lažemo i imamo opravdanje i ispriku za sve?
Iako je noć duga, kao i sve noći bez sna, grafit je ostao nedovršen barem za jedno vrijeme. Oči su možda bile i dovoljne da prolaznici i čekaoci na vlak prepoznaju svoj grijeh u njima, da počnu barem razmišljati zašto ih taj netko uopće posmatra.Obično je tako da kad nas netko uporno posmatra mi se ponašamo drugačije nego inače, želimo možda biti i ljepši i bolji nego što jesmo u nečijim očima.To je bio i njegov cilj – pokrenuti lavinu, pokrenuti neke procese razmišljanja u svim tim slučajnim i namjernim prolaznicima. Nije ništa napisao ispod crteža, niti jedno jedino slovo, sve je govorilo samo za sebe, taj pogled bio je majstorski dočaran grafit.
Svakog jutra je išao na predavanja, ali ovog jutra probudilo ga je zvono na ulaznim vratima.Bio je to policijski inspektor, imao je nalog za pretres stana.
–Na osnovu indicija koje slijedimo došli smo do vas mladiću, da li ste vi taj koji je iscrtao čudnovate grafite na obližnjem kolodvoru? Morat ćemo nažalost pretražiti sve u vašem stanu, sve ukazuje na to da su isti rađeni sprejovima …
Martin je zbunjeno slegnuo ramenima ne znajući što da kaže, bio je zatečen i uplašen. Još nije popio ni prvu jutarnju kavu, tek se istuširao i stajao je tu s ručnikom oko struka.
– U redu gospodine, samo izvolite, pretražite sve, ali ja sam doista iznenađen kako ste došli do takvih zaključaka – rekao je Martin– ja ne bih nipošto skrnavio bilo koje javno mjesto nekakvim grafitima, niti imam takvih ctačkih sklonosti-dovršio je objašnjavati odjednom s njemu čudnovatim mirom u sebi. Činilo se da je zrak stajao i muha koja je tu upravo proletjela između njega i gospodina inspektora, bila je nekako prespora, ali čuo se zvuk njenog leta.
Bilo je vrelo ljeto i on se htio još jednom istuširati, konačno popiti jednu crnu kavu i ići na predavanje, da na predavanje! A inspektor je tu stajao s još jednim pomoćnikom i nije se imao namjeru požuriti.
–Molio bih vas gospodine inspektore ako je moguće da se ova pretraga okonča što prije, danas imam jako važno predavanje?- dodao je Martin.
Dok je pomoćnik već uveliko sve pretraživao po velikom Martinovom stanu, gospodin inspektor je pronašao jednu njemu jako interesantnu knjigu -Bibliju, na Martinovoj komodi pored kreveta.
– Ah, zar ste religiozni Martine? Vjerujete u Boga? pitao je zainteresirano gospodin inspektor.
– Da, vjerujem u Boga, možda je on jedini u koga vjerujem, jer i sami vidite kako su vremena kaotična za sve nas, možda vi to još bolje zapažate gospodine inspektore, upravo kroz vaš posao?odgovorio je Martin.
Ležerno je pripremio i servirao kavu sebi i inspektoru, a onda ga prvi put pogledao ravno u oči. Njegovom iznenađenju nije bilo kraja, bile su to iste one oči koje je sam iscrtao na zidu kolodvora, smeđe, okrugle, s mekim, gustim trepavicama.
Nastojao je sakriti svoj nemir, te oči su ga sad posmatrale i kava je klizila ugodno kroz njegovo suho grlo.
-Poslužite se gospodine inspektore, ovdje su mlijeko i šećer ili pijete samo crnu kavu?
Inspektor se nasmiješio, znao je da ima posla s inteligentnim mladim čovjekom.
-Hvala najljepša , ali postavit ću vam još samo jedno pitanje, a onda je sve riješeno. Znate li onu poslanicu iz Evanđelja po Mateju o očima?
– Da – odgovorio je Martin- to je jedna meni inspirativna poslanica -i ugrizao se za jezik.
Kako sam to mogao reći ?– mislio je u sebi.
Ipak nastavio je: – Vi mislite na onu koja glasi -Oko je svjetiljka tijelu. Zato bude li ti oko zdravo, čitavo će ti tijelo biti u svjetlu.Ali ako ti je oko bolesno, čitavo će ti tijelo biti u tami …
-…Postane li tamom svjetlost koja je u tebi , kolika će biti tama- dovršio je gospodin inspektor.
-Istraga je završena i vi možete nesmetano na vaše predavanje Martine. Znate, sinoć smo imali jedan slučaj pokušaja samoubojstva tu na kolodvoru, mladić se htio baciti pod vlak. No to ipak nije učinio zahvaljujući tom čudnovatom grafitu na zidu, tim jako dobro iscrtanim očima koje kao da govore …Jedan svjedok je pronašao istog kako razgovara sa tim očima, a onda je pozvao hitnu pomoć. Mladić je na sigurnom, u bolnici. Martine hvala vam na kavi, istraga je završena.
Muha je i dalje dosadno zujala, ali Martin je više nije primjećivao. Vrata iza inspektora su se lagano zalupila. Novi, sunčan dan je mogao početi.