piše: Slavica Jurčić
Početkom prošlog stoljeća iz Dalmacije i Like se brojne obitelji sele u rodnu Slavoniju.
Domaće stanovništvo ih je gledalo kao tuđince. Nisu im bili naklonjeni i to se odražavalo na njihovu prilagodbu u novom zavičaju.
Tako je i Zora sa svojom obitelji, iz Like doselila u jedno veliko šokačko selo.
Njeni otac i majka su imali još pet sinova, lijepih i jakih. Braća su brzo našla poslove a Zora je s majkom spremala svojoj velikoj obitelji jelo koje je svaki dan u vrijeme ručka nosila u polje braći.
Jednoga dana porani ona u polje i dok je prolazila kroz jedan vinograd ubere jedan grozd da joj umine žeđ. Samo što je okusila slatke plodove netko ju povuče za ruku i njoj ispadne grozd iz ruke.
Lijepa Zora se trgne, nije željela ukrasti a sada će ju netko nagrditi da je lopov.
Njene plave oči se zagledaju u lijepog mladića koji ju sa smiješkom upita: – Čija si ti krasotice?
Zbunjena Zora koja je imala tek petnaest godina nije znala što da kaže. Uzme košaru s jelom da požuri braći te mladiću reče: –Bila sam žedna, nisam htjela krasti.
Mladić ubere veliki grozd i stavi ga u Zorinu košaru. Njihove se oči sretnu.
Djevojka se nasmije i reče: -Ja sam Zora, mi smo novi u selu.
A mladić odgovori: – Ja sam Janko. Sve što vidiš moje je.
On je to rekao s ponosom a tako je i bilo. Janko je bio jedinac u roditelja.
Njihovo druženje pod vinogradom u hladu orasa se nastavilo.
Lijepa Zora je zavoljela svoga Janka i na čijalu je samo u njega gledala .
Janko ju je u kolo odveo i njeno se rumeno lice smijalo samo za njega i lijepa usta pjevala samo za njega .
Kako je lijepa to mladost i ta lijepa ljubav.
Sada se sigurno pitate što je bilo sa Zorom i njenom ljubavi u vinogradu, pod orasom?
Davno je to bilo i pjesma je utihnula u vinogradu.
Zora i Janko su znali samo za ljubav. Nisu gledali materijalno nego ono što im je bilo na srcu.
U Zorinom srcu je bio Janko a u Jankovom je bila Zora.
Prelijepa ljubav …