piše: Sandra Marelja Muić
Iako je siječanj, inače po svom godišnjem dobu u kojem caruje, povučen i turoban, te se sva senzacionalnost obično svede na brojanje onih koji su otišli na skijanje i njihovo blasfemiranje, ove godine kod Hrvata vatromet događanja dan za danom. Izgleda da nitko ne slavi početak godine tako dugo kao mi.
Dok paralelno ide cijeli mikrokozmos vijesti vezanih uz novu predsjednicu i njeno predstojeće službovanje, od neukusnog zatrpavanja foto-detaljima privatnog života do višednevnih izvještavanja o detaljima inauguracije – lenti i plotunima, jedan niz happeninga sasvim neglamuroznog karaktera odvija se dan za danom strelovitom brzinom.
Nekim čudom, instantno nakon izbora počeli su iskakati silni slučajevi deložacija, otvorilo se grotlo rasta švicarskog franka, te se svakodnevno na redu našao oprost duga koji je i kako se čini, konkretno dobio na formi sada.
Usred adolescentnog prepucavanja premijera i nove predsjednice oko toga tko kome nije i kada čestitao, bez da se traži uopće očigledni odgovor zašto, u režiji vlade i premijera donesena je odluka o zamrzavanju tečaja švicarske valute i odluka o visini oprosta duga, o čemu se ništa nije dalo čuti dok je trajao predizborni show, kao da tih problema nije ni bilo. To bi sve trebale biti socijalno anestetizirajuće mjere, iako su u svojoj srži alarmante mjere pokaznice duboke gospodarske i društvene krize do kojih u ovako mladoj demokraciji nije smjelo doći.
Podsjetilo me to na lanjsku olimpijadu u Sotchiju, kad su gradske vlasti uklanjali pse lutalice da se ne vide – a oni su ipak negdje drugo izišli na vidjelo te su ih čak i ljudi preko oceana udomljavali. Dakle, njihov lavež, tj. cvilež se ipak kad – tad, začuo.
Takve okolnosti održale su i recentnog najmlađeg predsjedničkog kandidata na vidjelu, te njegovu aktivnu udrugu koji poručuju da bi oni tiskali toliko novca dok se na uredi situacija u zemlji, te time dovesli zemlju u ravnotežu.
Što se dogodilo s državom u kojoj se neprirodno zamrzavao tečaj valute i tiskao dodatni novac još pamtimo vrlo dobro i vrlo bolno, nijedno neprirodno stanje još nije djelovalo u smjeru razvoja i rasta.
Nadamo se da će se vladajući ipak smisliti kakvog konstruktivnog rješenja u bliskoj budućnosti, iako se njihove dnevne rasprave iz Sabora svode na međusobne niskopojasne zahvate i ne ulijevaju puno nade jer zdrava demokracija ne može proizići iz vrijeđanja i prepucavanje, nego isključivo iz dijaloga.
Jučer se tako čak spominjala i tableta za smirenje, a danas vidim da je došlo do nezgodne situacije sa još uvijek prosvjedujućim vojnim invalidima koji nakon svog dolaska nisu dobili priliku za govor u Saboru.
Gdje god se okrenem, samo promašena komunikacija, jedni govore, drugi ih ne slušaju. Iznimka JE već uspostavljene suradnje ministra obrane i predsjednice, koji se odraslo i zrelo drži svojih stavova u interesu resora kojeg zastupa za razliku od mnogih svojih kolega kojih nema ni čuti posljednjih tjedana, osim možda ministra zdravstva koji baulja iz jedne dubioze u drugu, pa smo se već pripremili na iduće epizode ove sapunice.
Između svega toga, radnici i narod čije su oči uprte u glavni grad, možda više nego ikada.
Bijeda se ceri iza svake zavjese, a neimaština široko otvara zagrljaj da primi sve one koje još može primiti. Sada su prvi na udaru Sisčani, sutra možda Zadrani – tko zna kako sjedimo u vlaku prema dolje.
Sve ono na što se odlučno odmahivalo glavom, ipak je uspjelo u svojoj silaznoj putanji doći gotovo do dna.
A mi pričamo o tableti za smirenje, lenti i plotunima.