piše: Simona Zuber
Šalica kave, ta predivna ljudska navika. Jutros me probudio opojan miris svježe kuhane crne kave.
Znate li zašto sam ovako fascinirana tom činjenicom?
Miris nije dopirao iz moje kuhinje već iz susjednog stana. Da, susjednog stana!
Kao malo dijete okrenula sam se u krevetu i pokrila preko glave s osmijehom na licu dok mi je u glavi odzvanjala misao: „ Novo jutro, novi dan, još sam ovdje, živa sam! “.
Ustajanje s osmijehom na licu dokaz je sretne i ispunjene osobe. Sjela sam na krevet podignutih ruku iznad glave i istegnula ovu mladost najviše što sam mogla.
– Hajde ludice, kuhinja je u onom smjeru! – pomislim poluglasno.
I dok još onako snena čekam da voda zavrije kroz prozor me miluju zrake sunca koje se igraju kroz oblake i grane drveća oko stana. Bit će ovo još jedan predivan dan, još jedna šansa da pronađem velike stvari u malim ljudima.
Dobro vam jutro dragi moji …
Kako jedan obican, inace skoro neopazen, rutinski jutarnji dogadjaj da smisao i uljepsa dan ljudima
kad procitaju ovu kratku pricu djevojke.
Sretan je onaj koji se ovako raduje jutarnjoj kavi…
Veselimo se svakom novom danu, jutarnjoj kavici
a i ostalim inace rutinskim dogadjajima dana;
neka nas malene stvari naprave sretnima.
Dobro jutro Simona! Lijepo pišeš. Ostani svoja!