S PUNIM POVJERENJEM

Pismo jedne majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza …Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP …

Dva tjedna srednje škole su iza nas, mislim iza moga Junaka.

Mi smo njega upozoravali da treba biti pažljiv i da sve što ne razumije neka pita profesore.

Cijelo ljeto sam si zamišljala prvi dan škole i pred sam početak nastave sam zamolila pedagoginju da nam omogući susret s razrednicom.

Nisam pogriješila, naime već idući dan nas pedagoginja zove da se susretnemo s razrednicom i pitamo ju sve što nas zanima. Naravno mene je uhvatila trema, a i njega iako ne pokazuje, smiren je, to je jedna od vrlina Aspergera.

Pedagoginja nas dočekuje i ljubazno nam govori da je dobro što smo tako otvoreni i nemamo tajni. Naime, mnogi roditelji čekaju ili ne poznaju svoje dijete pa tek nakon pola godine saznaju da je djeci u srednjoj školi teško.

Razrednica nas vodi u svoju učionicu i počinjemo razgovor s njom, ljubazna je i spremna na suradnju s mojim Junakom. Razgovara otvoreno što me oduševilo.

Nakon razgovora provela nas je kroz cijelu školu i pokazuje Junaku učionice i radionice, kojom je škola opremljena. Nakon određenog vremena primijetim da je Junak zadovoljan i sretan, a i ja sam, prvi susret je prošao odlično.

Jako je važno da između roditelja i djece nema tajni, a to vrijedi i za razrednike koji su spremni pomoći.

Povjerenje koje sam stekla u Junakovu razrednicu je ogromno. Svih ovih godina školovanja moje djece nisam srela ni jednog nesavjesnog profesora. A tako je i sada.

Na odlasku ljubazna razrednica nam daje svoj broj mobitela i kaže nam da ćemo biti u stalnom kontaktu.

Odlazimo iz škole i moj Junak mi govori: –  Mama, ova ženska ekipa mi se jako sviđa.

Klimam glavom.  – I meni, i meni!

Prva dva tjedna su iza nas.  Junak se osjeća jako dobro u novoj školi, na čemu su zaslužni svi koji su zaposleni u njoj.

Hvala im!