Ivana Opačak
Stablo je izraslo previsoko.
Ne vidim više grane na vrhu
koje su me nekoć ljuljale…
Iz snježnih će cvjetova sazriti kruške
bezbrižnom djetetu.
O, Svemogući Oče,
nisam li dostojna dotaći list
na kojemu odmara duga,
a odsjaj njen blještavilo iskri
u kapi nedjeljne rose?
Svakome od nas
po zasluzi da bude?
Prerastao me je svijet.
Ili sam ja
prestala rasti?!
Otvorit ću oči širom
da ne gledam više
što je gore
jer ono dolje
veže me za zemlju
od koje će drvo rasti.
BOUND TO THE GROUND
The tree has grown too tall.
I see no more the branches above
which I used to swing upon…
Snowy flowers will ripe into pears
to a careless child.
Oh, mighty You, am I not
worthy of touching the leaves
where the rainbow rests
mirrored in a shiny drop(let)
of a Sunday dew?
To every man
the merit due?
The world has grown
out of my stance,
or have I simply stopped growing?!
Eyes wide open,
I look no more
for what is above
’cause what is beneath
keeps me bound
to what makes the tree grow.