LJUBAV NAS VEŽE I SPAJA

piše: Marija Kukić
Ako se po jutru dan poznaje, po onome što smo toga jutra vidjele, očekivale smo lijep i sunčan dan. U ušima mi je odzvanjala melodija popijevke „Što je danas lijep i sunčan dan“. Zašto ga onda upropastiti dangubljenjem u Hercegovini kada je more nadohvat ruke i zove nas u svoje naručje?

Josipa je uspostavila vezu s Ratkom, sinom obitelji Borić. Nakon nekoliko telefonskih razgovora, odluka je pala:
„Idemo u Podgoru. Ima slobodnih soba.“

Laganom vožnjom krenule smo na put u nepoznato. Iznova nas je oduševio veličanstveni pogled na Imotski i Imotsko polje, šumarke, uzbrdice i nizbrdice …U daljini se naziralo Modro i Crveno jezero. Cesta je sličila vijugavoj zmijurini koju smo korak po korak svladavale.

„Pa, kad će već jednom taj Sveti Ilija?“ pitala sam se u sebi.

Nekako mi se put oduljio. No, čim smo izišle iz tunela, ostala sam zadivljena pogledom koji mi se ukazao pred očima. More! Ta čudesno lijepa, modra, topla, slana, bistra …vodena površina!

Krenule smo u smjeru Podgore. Nisam nikada tamo bila pa sam s puno znatiželje iščekivala dolazak u ovo turističko mjesto. Ne mogu se pohvaliti da smo odmah pronašle traženu adresu. Ali, vozeći se malo naprijed, vraćajući se malo nazad, krivudajući lijevo pa desno …konačno smo se našle na odredištu.

Dubravka (Dubravka Borić, pjesnikinja, naša suradnici u rubrici Poezija, op. u.)  i ja nikada se, a ma baš nikada nismo ni čule ni vidjele. Samo smo se ponekad „čitale“ e-mailom. Nadala sam se da ćemo moja Josipa i ja biti samo turisti kojima treba smještaj. Ali dogodilo se nešto što se ne može riječima opisati, nešto što me prati do danas i sigurno će me još dugo pratiti.

Naime, kada sam pokucala na Dubravkin prozor, žaluzine su se malo raširile i iznutra se začuo ženski glas koji je s puno topline doviknuo:

 „Evo me! Marija, moja Marija! Jesi li to ti?“

Ostala sam bez teksta. Zanijemila. Pa kako me je prepoznala kada se nikada nismo vidjele? A nije znala ni da ću doći! Tajna ovog čudesnog susreta i prepoznavanja uskoro je riješena. Dubravka me prepoznala s fotografije koja se našla na Hrvatskom glasu Berlin.

Bio je to susret osoba koje se po prvi puta vide, ali se ponašaju kao da se cijeli život poznaju. Pa, moglo bi se i  reći:

„Poznajemo se preko našeg HGB.“

S Dubravkom i njenom obitelji družila sam se tih nekoliko nezaboravnih dana. I dok su mladi uživali u moru, suncu, kupanju, moja generacija uživala je u jutarnjem ispijanju „saborske“ kave po tri kune  u jednom kafiću i čitanju tiskovina. Ostatak dana provodili smo zajedno u priči, pripremi objeda, odmoru, dočeku novih gostiju, šetnji sa Simbom, psićem kojeg poznaje cijela Podgora.

Rodila su se tu još neka nova prijateljstva. Dubravkina unučica Lucija nije se razdvajala od Josipe. Skupa su i u zoru ranu i noć kasnu odlazile na kupanje, pa je Lucija pri odlasku upitala moju kćerku: „Josipa, hoćeš li i na godinu doći?“

Dubravkina kći Rafaela nije otišla na radno mjesto a da se nije pozdravila s nama. Sin Luka srdačan i topao, uglavnom s osmijehom dolazi i odlazi na posao. A muž joj Milivoj prava je živuća „legenda“. Smiren, promišljen …drži sve konce u svojim rukama. Iskrenost, toplina, srdačnost …ono je što resi ovu obitelj.

U oazi mira, mora, mnoštvu prekrasnih čistih plaža, uživale smo i u „hvatanju“ Sunca pri izlasku i zalasku, znamenitostima mjesta, srebrnkastim vrletima Biokova, pijuckanju jutarnje kave na balkonu, toplini i srdačnosti domaćina …

Osim ove topline i srdačnosti, dobila sam još jedan izuzetno dragocjen poklon – Dubravkinu zbirku poezije „ U Pučišku valu kuštat“. Posebice me se dojmio tekst kojega mi je Dubravka napisala, a glasi ovako:

„ Mojoj Mariji K. sa interneta, sa prozora …Mariji …Mariji … Srdačno, Dubravka.“

Imala sam  privilegiju zaviriti i u stranice nove zbirke poezije za djecu Bubamara 1 koja samo što nije izišla iz tiska.

Često puta u životu se događaju čudesne stvari. Početkom listopada skupina turista iz Dalmacije, među kojima se nalaze Dubravka i Milivoj, dolazi na ekskurziju  u Slavoniju. Zadnjeg dana put ih vodi u Kutjevo i obilazak Kutjevačkog podruma.

Već sada se radujem njihovom dolasku jer ću, makar na trenutak, ponovno sresti drage i mile mi ljude, moje prijatelje. Spojio nas je Hrvatski glas Berlin. Da, uistinu, on spaja i povezuje ljude. Događaju se susreti, razvijaju  se i njeguju prijateljstva, niču nova poznanstva.

Nadam se da nas Emil gleda tamo negdje iz nebeske domovine, da se smješka i da  je izuzetno ponosan i zadovoljan jer, eto, zahvaljujući njemu i Sonji mnogi suradnici povezali su se nitima prijateljstva i ljubavi.

Umjesto stihova pjesme „Ljubav nas veže i spaja“, mogli bismo reći:

 „ Hrvatski glas Berlin  nas veže i spaja.“

Jesam li u pravu?

Album sa fotografijama: LJUBAV NAS VEŽE I SPAJA