Ivana Opačak
Sjete me sjete
Ljeta minulih ljeta
I krvi što vrelo ushiti vrelo…
Na obzoru Rijeka, Sunce i Nebo.
Dan je na poklon vremenu dan.
Stope se stope u kaputima novim
S onim’ iz sjene brezine sjene,
Vječno bez sjene,
Što ne upraviše čelo ka putima novim.
I mine dan, vremenu na poklon dan,
Što neće biti do u čovjekovoj biti.
Puste k’o čežnja duga
Misli se ‘puste nad brezu k’o nad kišu duga,
A sjete se sjete:
U ljeto pravo ne sudiš pravo
Jer ljetuje ljeto, k’o mladost dugo,
I mniš – grijat će dugo…
A zima…
Zima ‘griz opak ima –
Ozebe ti tijelo
Što plivat’ i pod snijegom bi ‘tjelo
O, zebe i duša
I srce što, mlado, ljubilo smjelo
I s Nebom vječno ljubit’ se smjelo…
Na obzoru Rijeka, Sunce i Nebo.
Dan, k’o na poklon vremenu dan,
Tek u Sjećanju sjeća Nju…