piše: Marija Kukić
Jesenska hladna kiša pljuštala je iz natmurenog neba. Sunca nigdje na vidiku. Lišće najslikovitijih boja, veličina, oblika leprša zrakom i lijepi se na pokislu, blatnjavu podlogu. Listovi kestena, lipe, platane … igraju se hvatalice u letu prema tlu. Samo da nije toliko hladno!
Usprkos nepovoljnim vremenskom prilikama, oblacima, kiši, hladnoći …moje srce je ispunjeno toplinom. Grije ga sunce prijateljstva, ljubavi i iščekivanja susreta s njima. S Dubravkom i njenim suprugom Milivojem.
Tko je zapravo Dubravka? Ona je suradnica Hrvatskog glasa Berlin, pjesnikinja koja živi u Podgori i piše poeziju prekrasnom bračkom čakavštinom.
S njom sam se prvi puta srela ovoga ljeta kada sam s kćeri boravila nekoliko dana u njenoj obitelji. O tom susretu sam pisala u tekstu pod naslovom Ljubav nas veže i spaja. Već tada su počele frcati iskrice koje su nas povezale i zbližile.
Jedna izreka kaže: „Prijatelj je cvijet jednog trenutka i plod vremena.“
Ovoga puta ona je s mužem, prijateljima i ostalim turistima krenula u obilazak Slavonije i njenih skrivenih ljepota. Autobus splitskih registarskih oznaka bio je pun. Njihova ekskurzija trajala je četiri dana, a točka na „I“ stavljena je u Kutjevu.
Čekala sam vidno uzbuđena. To čekanje dugo nekoliko minuta činilo mi se poput vječnosti.
Kada sam ugledala autobus, srce je htjelo iskočiti.
“Hej, smiri se! Strpi se! Još samo malo! Evo ih!“
Prvi je izišao Milivoj, zatim Dubravka. Bio je to susret ispunjen emocijama. Poljubac, zagrljaj, nježne riječi … poljubac, zagrljaj …Činilo mi se da se sunčeve zrake probijaju kroz guste oblake te nas griju, grle i miluju svojom toplinom.
Vrijeme provedeno s njima bilo je vrlo kratko, ali dovoljno za izljev prijateljstva, topline, srdačnosti. Oduševljeni su mojom Slavonijom. Kažu:
„Bilo je prelijepo! Nije naporno, a imali smo što vidjeti. Hodamo po svjetovima, upoznajemo tuđe krajeve, a naša domovina puna je ljepota i neotkrivenih dragocjenosti. Ovo je najljepša ekskurzija na koju smo išli.“
Oduševila ih je toplina, srdačnost i gostoljubivost slavonskog čovjeka. I ljepota krajolika, od nepregledne nizine na istoku do gorovitih i vinorodnih predjela moje Zlatne doline. Znam ja! Slavonci imaju široko i veliko srce poput ravnice iz koje su ponikli i to svoje srce rado dijele s drugima. Ponosna sam što su ih Slavonci i moja Slavonija zadivili.
U Kutjevu su bili gosti Kutjevačkog podruma koji datira još iz daleke 1232. godine. Uz izvrsno vođenje i upoznavanje s prošlošću podruma, i vinima koja se skrivaju u njegovim bačvama, turisti iz Dalmacije počašćeni su i poznatim slavonskim delicijama; šunkom, kulenom, kulenovom sekom, švarglom, čvarcima, suhim jezikom …Naravno, uz kušanje tri različite vrste vina. Najfinije im je bilo vino dobiveno iz ledene berbe.
Samo na trenutak „ukrala“ sam Dubravku da joj pokažem svoj dom, svoje skromno gnjezdašce. Brzo sam je vratila nazad, među njene suputnike jer moralo se krenuti. Prije polaska Dubravka je dugo, dugo mahala, a zatim je slijedio rastanak. Nadam se, ne zadugo.
Nadam se uistinu da ovo nije bio naš posljednji susret i da će ih biti još mnogo. Mene i danas grije toplina i zagrljaj one sunčane zrake koja kao da je ukrala komadić neba oblacima. I ugrijala me toplinom i sjajem jednog prijateljstva.
„Kad bi prijateljstvo iščezlo iz života, bilo bi to kao da se Sunce ugasi jer ništa bolje ni radosnije nismo od besmrtnih bogova dobili.“ (Ciceron)
Ovoj lijepoj reportaži zaista ništa ne nedostaje,
a i njene posljednje riječi kroz Cicerona zaista sve
govore o potrebi ljudi za druženjima i prijateljstvima.
U ljubav i prijateljstvo treba vjerovati ,na Hrvatskom glasu Berlin ga ima u izobilju .Veže nas taj naš Glas baš kako je Emil htjeo ,a naša Sonja i Antonio nastavljaju .Draga Marija i Dubravka vaš primjer pokazuje da daljina ne predstavlja problem .
Samo nastavite tako .