piše: Sandra Marelja Muić
Blago jesensko predvečerje prijeti oblacima i po kojom kišnom kapi jučerašnjom, ali se ne damo smesti u naumu da odemo na jedno predstavljanje knjige u gradu.
Na vrijeme smo i pridružujemo se brojnim posjetitelji koji čekaju ispred Znanstvene knjižnice Zadar. Otkrivam i klapske pjevače s crvenim pojasevima, lijepo – sve dobiva na svečanijem tonu, ipak nije riječ o bilo kakvoj autorici, ova je bas ono, jedna posebna.
Željka Mitrović Jurić, uplakana djevojčica u plavom kaputu iz Vukovarske kolone, došla nam je predstaviti zbirku poezije –“Moje suze sjećanja”.
Njeno gostovanje su organizirale Zajednica udruga veterana vojne policije iz Domovinskog rata RH, Udruga veterana vojne policije sudionika Domovinskog rata Zadarske županije, Udruga Žene u Domovinskom ratu – Zadar i Znanstvena knjižnica Zadar, koja je ljubazno ustupila svoj izložbeni prostor.
Očekujemo domoljubnu retoriku i popratni folklor, ali ne i nacionalni skup. Većina nazočnih članica udruge Žene u domovinskom ratu bila je odjevena u majice udruge. Prostor je ispunjen do kraja, sjedamo na dvije posljednje stolice u samom kutu, iza nas srednjoškolci i mnogi koji su na nogama pratili predstavljanje. Desno – izložbeni stolić sa Željkinom knjigom na prodaju.
Nazirem je za velikim stolom među nekoliko predstavljača koji su u konačnici, najmanje predstavljali nju i njeno djelo. I njena mala djevojčica je tu.
Oboja vrata su otvorena, toplo je u dvorani a ni vani nema jos hladnoće.
Ninska klapa Condura časti nas nas dvjema izvedbama, od toga jednom svojom krasnom autorskom pjesmom.
Gospođa koja vodi program iz udruge Žene u domovinskom ratu, odusevljena je brojem okupljenih i konstatira s upitnikom. –Da li se to Hrvatska budi?
Ne znam je li pri tom misli na niski broj pročitanih knjiga po stanovniku, opću kulturnu nezainteresiranost Hrvata ili smo mi pogriješili vrata pa upali na kakav privatni skup možda. Mene zanima Zeljka, njene suze i njen rad, pa i život. Ono za sto se njen kaputic koristi (o), tepih koji je završio u nečijem tuđem prtljažniku po koji je došla Željkina majka u općinu, život izbjeglice u Španskom, donacije koje su ljudi uplaćivali za njih, a da nisu nikada došle na njihovu adresu.
Dobro, zanima me zbilja previše toga, ali je nadasve želim čuti i doživjeti uživo, osluhnuti njenu pisanu riječ radi čega je ona i tu. Vidjeti nekoga tko je u slici obišao cijeli svijet sa svojom patnjom i znati da je stvaran među nama.
U samoj zbirci su 73 pjesme, šteta što nema videozida da ih vidimo na njemu, kada već vrlo malo čujemo o njima. I šteta što nema nekog knjigopisca koji bi bio supredstavljač, ovako smo završili u nekom predizbornom tunelu.
Na drugoj polovici predstavljanja čujem učenicu iza mene koja šaptom pita:- Hoće li i Željka– nešto reći. I ja čekam …
U međuvremenu nas gospođa za mikrofonom stalno podsjeća na broj ubijene djece u Vukovaru, na dob nastradalih branitelja, njihova samoubojstva i vukovarsku muku. Ljudi različitih profila su nazočni, mnogo članova udruga s amblemima, gdje koji svat u odijelu i kravati.
Govori Ivana Haberle, predsjednica Udruge Žene u domovinskom ratu, te potom redatelj Jakov Sedlar koji je snimio film o autorici i kojeg shvaćamo i kao bliskog prijatelja autorice.
Srećom pa su oboja vrata otvorena da se hrpa njegovih ispraznih riječi može malo izgubiti u hodniku, ali se ipak težina njegovog ega odbija od strop i pada po glavama mnoštva za vrijeme nekratke mu govorancije.
Naglašava uvodno kako je u on u užasno važnom ratnom trenutku, bio na užasno važnom mjestu kulturnog atašea u NY da održi veze sa našim velikim prijateljem USA.
Nemali autogol s obzirom da su u baš tom užasno važnom trenutku ovdje nazočni iz udruga bili na manje kozmopolitskim mjestima u svojim vojnim čizmama i gutali prašinu i metke za nas ostale. Ima tu malo govora i o Željki, ali opet ništa o njenom djelu, biografiji, pisanju, što bi nam zazvonilo u ušima.
Svega nekoliko isječaka njene poezije je pročitano. I nakon skoro četrdeset minuta dolazi i ona do mikrofona. Jednostavno, suzdržano biće u prugastoj majici, očigledno neljubitelj velikih promocija. Odmah vidim tu djevojčicu iz kolone.
Glas joj počne drhati i suze krenu čim poče govoriti o izlasku iz podruma u kojem je bila i ubijanju Šnicle. To se ne može uvježbati, to je ono što ona nosi sa sobom svugdje. Nastup joj je vrlo kratak, možda pet minuta.
Opet idemo sa tuđim govorom, razmjenom poklona, čestitanjem, a ostajemo bez onoga po što smo došli, barem oni koji su došli na predstavljanje KNJIGE.
Zaključujemo da je jednostavnije izvući se u posljednjem trenutku, pa izlazimo vani pod roskavo nebo koje će sigurno znati prave odgovore.
I prava pitanja.