Hej Neznanče, ti što život mi pohodiš,
da, ti što tako si nekako čudno došao
i još čudnije ostao u meni
onako jednostavan, smiren,
poput čarobnoga stiha koji dira dušu
i ostavlja trag,
trag jednog novog prijateljstva.
Biti prijatelj nije samo ćutjeti
gledati sebe u odnosu koji postoji.
Iskrenost je poput korijena stabla
koje raste svakim novim susretom,
jer ako duša ne govori, a pamet bira riječi
prvi snažniji vjetar srušit će stablo
kao da nikada nije niti postojalo.
I probat će ono opet ozelenjeti,
ali bez korijena koji zemlju ne miluje
nikada to stablo neće donijeti ploda …
Jer korijen je satkan na iskrenosti duše,
emociji koja nije tu da bude skrivena
već poput sunca daje stablu snagu
da raste, razvija se i jednoga dana
sa plodovima dobrote koje drugima daruje
bude na čast i sebi i Suncu
od kojeg je stvoren.
Možda neće uvijek ta iskrenost biti hrana
stablu koje raste, ali kada do toga i dođe
i dalje znaj, hej neznanče,
da si darovao najviše od sebe …
Ono što ti daruješ drugima,
ono što drugi daruju tebi
nemjerljivo je ovozemaljskim
i vjeruj, svatko tko je dostojan tebe
prepoznat će tvoju dobrotu.
Čovjek koji ljubi druge i sebe drugima daruje,
potpuno bez zadrške, Čovjek je koji svijetu nedostaje.
Hvala ti, hej Neznanče, što takvog tebe upoznah…