Iz naše arhive/ objavljeno 28.12.2016
Antonio Gavran
Da bogatstvo leži u novcu svijet bi siromašan postao
Prvom olujom koja odnosi sve opipljivo prstima našim.
I ne bi tada postojao smisao za novim buđenjem,
Jer trenutak nepažnje može odnijeti sve
Što stvaramo mukom i trudom naših ruku
I mislima uzvišenog uma koji dobismo kao dar
U trenutku kad postadosmo čovjek.
A zamagljene oči ne vide ovo što rekoh.
I ismijavajući sve riječi koje ne uzdižu materijalni svijet,
Ostaju u svojim pogledima ne mareći za prljave oči svoje,
Jer tako dobro žive, a dobra se života ne odriče nitko
Osim čudaka što pričaju o ljubavi koja pobjeđuje
Nad svime što važno jest i važnost predstavlja društvu ljudskome.
I ostaju takvima za života svojega dok ne dođe onaj zadnji čas,
Kad sav njihov svijet bezvrijednim i nevažnim postane,
A tihim glasom smrt uzvikne da moraju s njom poći
Na put gdje goli i bosi hodaju, bez zlata i vrijednog novca.
Tamo gdje zaista prevladava ta ljubav
o kojoj čudaci pričahu, ali ih nitko nije htio poslušati.
I ne preostaje ništa drugo osim vječnog lutanja
U tami života bez svjetlosti
Jer ljubav se ne može tek tako upoznati,
Ona se srcem i dušom mora živjeti.