piše: Ivana Šojat
Paradoksalno, vidimo svijet, no nikad ne vidimo sebe kakvi doista jesmo. Cijeli život smo poput fotografa koji zamjećuje i fotografira, no koji se nikad ne nađe ni na jednoj svojoj fotografiji, koji se nikad ne može procijeniti, ocijeniti.
O nama zapravo govore samo detalji koje smo odabrali ovjekovječiti, kut snimanja, perspektiva, sklonost pojedinim temama.
Sami sebe uvijek smatramo ispravnima, poštenima, dobrima, dovoljno nježnima. Uvijek komentiramo druge, nikad sebe.
Uvijek se čudimo reakcijama drugih na nas same. Kao da svojom pojavnošću i postupcima nismo izazvali te reakcije…
Čak i ako smo začahureni, sve na nama drugima odašilje poruku o najskrivenijim kutcima naših bića. Način kako se odijevamo, kako se držimo, hodamo, smijemo, mrštimo, ljutimo, naš odabir bicikla, automobila, cipela, odjeće govori o nama. Čak i ako mislimo da se svim tim kamufliramo.
Svoje pogreške ne vidimo. Zato nam trebaju drugi da nas upozore kad zabrazdimo.
Zato nam trebaju dobronamjerni drugi.
A takvih je malo, premalo…