Ivica Smolec
(Prijateljici Maji Gjerek iz Koprivnice)
Lebdiš vječno u mojim mislima
kao bijela, prozračna sjemenka maslačka,
kao klica iz koje se u meni rađa ljubav,
prijateljstvo i nada. U čovjeka.
U život.
Ti niti ne znaš da sam pored tebe,
ti niti ne znaš da me čuvaš,
da si učvrstila moju vjeru u dobrotu
srebrnim čavlima.
Ne vjerujem u varljivo zlato,
srebro je moja boja.
Naizgled hladne mjesečeve zrake
osrebre i razotkriju sve gole duše,
pa i one koje traže skrovište u tami.
A u blještavoj raskoši sunca
sjaje te duše u prividu ljepote,
zrcali se s njih tuđe zlato,
o, tako nas lako prevare!
Ti ne znaš da sam postao bolji od kad te poznam
iako cijelog života stremim ka dobrom.
Pod tim bijelim krilima buja ljubav,
drhtavo srce i topla krv.
Srce i tijelo ranjeno
zacjeljuju ti pod melemom dobrote i milosti.
Tvoji su grijesi dva-tri zrnca pijeska
pod oštrim kamenjem ljudske zloće.
Ti praštaš i voliš. Htjela bi na sebe
preuzeti svu krivnju ovog svijeta.
Ne, nećeš. I ja ću preuzeti dio!
Molim za tebe na način koji bi ti,
zacijelo, bio čudan
ali znam da bi ga shvatila
i prihvatila.
Molim za tebe riječima nevjernika
ali blago i usrdno,
mislima odanosti i prijateljstva.
Ojačaj krila, moj anđele,
prati me i dalje, nevidljiva, kroz ovu pustinju
i pomozi mi da ostanem čovjek
i onda kad je to teško.
Jer – lijepo je biti čovjek.
Molim te.
27. srpnja 2006.
(Nekoliko godina nakon nastanka pjesme
mislim da je moja molitva uslišena!)