TKO JE KRIV

piše: Žarko Delač
Vrlo često od političara očekujemo da nam omoguće bolji i sigurniji život, veće plaće, manje poreze ili recimo, jeftinije gorivo.

U tom kontekstu možda ih prečesto i neopravdano kritiziramo jer su nam očekivanja prevelika. Time im dajemo i previše na važnosti, tako da smo jedna od rijetkih zemalja u kojima su političari u rangu selebritija.

U svemu tome zaboravljamo vojsku javnih službenika i namještenika koji bi svojim zalaganjem, odnosom prema radu i entuzijazmom upravo trebali biti glavni pokretači pozitivnih promjena u društvu.

Nažalost, veliki broj nemotiviranih, potkapacitiranih i nedovoljno obrazovanih zaposlenika, popularno zvanih “uhljebi”, velika je prepreka u tom procesu. Stoga nije čudno da se donose zakoni koji nemaju veze s realnošću i stvarnošću i samo su alibi za nečiji rada ili bolje rečeno nerad.

Tako smo ove godine bili suočeni s izmjenom zakona o ribarstvu i mogućnošću da su se godišnje ribolovne dozvole na moru mogle kupiti samo do 01. ožujka. Predlagatelji zakona smetnuli su s uma da većina ljudi tijekom zime ne razmišlja o ribolovu na moru, već skijanju, grijanju i zimskim gumama. Dobili smo za posljedicu daleko manji broj kupljenih ribolovnih karata ali za taj propust neće se istražiti tko je pogriješio i naravno nitko od državnih službenika i namještenika neće odgovarati.

Ova, mogli bi reći, sitnica, samo pokazuje sustav u kojem živimo i na koji smo se već malo pomalo navikli.

Situacija sa zakonskim prijelazom na digitalne geodetske projekte daleko je složenija i dovest će do toga da će određeni broj geodetskih ureda bankrotirati i otići u stečaj. Tako su izrađivači novog zakonskog prijedloga potpuni smetnuli s uma da u katastarskim uredima rade zaposlenici starije životne dobi koji nisu informatički dovoljno pismeni za provedbu zakona. Uz to, informatički sustav nije usklađen i prilagođen zakonu i novim pravilnicima tako da je već mjesec dana blokiran rad geodeta.

Ukratko, još mjesecima neće sustav biti spreman za rad a to znači da će geodetski djelatnici biti mjesecima bez plaće i prihoda.

Hoće li za to netko odgovarati, podnijeti ostavku ili dobiti mjeru upozorenja na svom udobnom i uglavnom klimatiziranom radnom mjestu? Bila bi to barem moralna satisfakcija za ljude na terenu koji obavljaju geodetske poslove, a do daljnjeg im je onemogućen rad i zarada za život.

Moglo bi se nabrojati još pregršt zakonskih rješenja i pravila koji nemaju uporište u praksi i jednostavno ih je nemoguće provesti u praksi. Poput, recimo, pukog prepisivanja zakona kojim se predlaže rad do 67 godina.

Možete li zamisliti tetu u vrtiću i biti sigurni za svoje dijete kada u stvari, već bakica, svakodnevno brine o još  skoro 30-ak djece?

Naime, kod nas su odgojne grupe najmanje dvostruko veće u predškolskoj dobi nego u zapadnim zemljama po kojima prepisujemo zakone pa je kod njih eventualno moguće da odgojitelji dožive radno sposobni 67-u godinu. Ovih nekoliko primjera ne opravdava zakonodavnu vlast u donošenju loših ili često povlačenih zakona iz procedure.

Unatoč tome, nećemo pogriješiti ako zaključimo kako hrvatski sabor u kojem stoluju naši političari nije jedina adresa za sve naše nedaće. Usmjeriti trebamo naš fokus i na pomanjkanje struke i osjećaja za svakodnevne životne probleme i realnost u državnim, gradskim i javnim institucijama.