Svjedočanstvo vremena
tekst i foto: Marijana Šundov
Zaprešić/ Kada poželim pobjeći od gradske gužve Zagreba, napuniti baterije i u miru provesti vikend ne trebam ići (čitaj voziti) dugo i daleko.
Na manje od sata vožnje od naše metropole nalaze se pravi biseri. Doslovno za svakog se može naći ponešto – ljubitelje povijesti čekaju dvorci i stara imanja, oni koji vole otvorene prostore mogu uživati u gotovo netaknutoj prirodi, a one pak, koji vole konkretna opuštanja, čekaju toplice za svačiji ukus i džep.
A, za sve nas jer ipak „hrana je vječna ljubav“, u okolici Zagreba je veliki broj restorana, koji pripremaju jela po starim tradicijskim receptima.
Jedno od mojih omiljenih odredišta je Zaprešić, gradić na tridesetak minuta vožnje, prema Zapadu od Zagreba.
Za mene Zaprešić ima gotovo sve za idealan izlet – mistiku povijesti, te predivnu prirodu i zgodne restorane za okrepu.
Uz Zaprešić se neizbježno veže ime najpoznatijeg hrvatskog bana, grofa i vojskovođe Josipa Jelačića.
Nedaleko centra Zaprešića, nekih 1,5 kilometara, nalaze se Novi dvori Jelačićevi, 
kompleks, koje u sebi krije i obiteljsku grobnicu Jelačićevih te malu kapelu.
Inače kako volim povijest tako volim i mjesta koja imaju nešto vidljivo očuvano iz povijesti, ne mora to biti veličanstvena građevina – dvorac ili utvrda, može biti samo kuća.
Tako više iz te građevine nego iz knjiga doznaš o ljudima koji su tu živjeli. I općenito o ljudima, ali i samom sebi se može puno doznati iz odnosa prema našoj osobnoj povijesti točnije prošlosti.
Neki ljudi radije žive u prošlosti nego u sadašnjosti, neki se pak stalno vraćaju na određena mjesta djetinjstva kao da pokušavaju nešto naći što su tu davno ostavili. Naša prošlost nas je uvijek odredila – svjesno ili nesvjesno. Od sebe se ne može pobjeći – sve svoje pa i prošlost nosiš sa sobom.
Tako se o banu Jelačiću može puno toga znati iz samog njegovog imanja, pisama, njegovih dokumenata, oporuke, osobnih sačuvanih predmeta, ali i same odluke gdje i kako želi živjeti svoj obiteljski život. Ban Josip Jelačić za Hrvate je gotovo mitska ličnost.
Za ostale narode iz okruženja, kao i svaka značajna, povijesna osoba bio je podložan kako sudu suvremenika tako kasnije i povjesničara – suda koji često nije u službi istine nego ideologije ili politike.
Za mađarske povjesničare i političare je ban Jelačić bio dugo vremena najomraženiji Hrvat – „sluga bečkog dvora“, koji je ugušio njihovu revoluciju i težnju za slobodom.
Jer paradoks je da ono što je tadašnja mađarska politika s pravom željela za sebe nezavisnost i ravnopravnost te u povijesti nazvane „Proljećem naroda“ – revolucionarne 1848. – mađarska politika nije dozvoljavala drugim narodima Monarhije.
Njihova ratoborna, ekspanzionistička politika izazvala je banov proglas u kojem objavljuje rat peštanskoj vladi, a ne mađarskom narodu. U proglasu je ban Jelačić naglasio: “Mi hoćemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što žive pod krunom ugarskom. Pošto dakle ministarstvo mađarsko misli, da ne može pristati na te pogodbe zato nam nalaže čast i dužnost, da pokušamo zadnje, pa da se latimo oružja“.
Dakako bečki dvor je iskoristio ovaj i druge međunacionalne sukobe u Habsburškoj Monarhiji za gušenje same revolucije. U samoj prijestolnici Monarhije Beču ban Jelačić je cijenjen od suvremenika, njemu u čast poznati kompozitor Johann Strauss (Stariji) je skladao koračnicu Jelačić Marš, koja je i izvedena prvi put kada je ban Jelačić proglašen počasnim građaninom Beča. Inače trojac vojnih zapovjednika feldmaršal Windisch-Grätz, feldmaršal grof Radetzky i ban Jelačić su imali takav ugled među vojskom u Habsburškoj Monarhiji da su časnici na svoje mačeve davali urezati slova WIR (kratica za Windisch-Grätz, Iellachich, Radetzky), na njemačkom znači “MI”. Hrvatski narod je od bana Jelačića očekivao zaštitu i unapređenje nacionalnih interesa, što je ban Jelačić i činio, onoliko koliko je u danim okolnostima mogao.
Ugl
avnom za svoj obiteljski život sa suprugom, mladom češkom groficom Sofijom, ban Jelačić kupuje 1851. godine imanje „Novi dvori“ smješteno ni blizu ni daleko od Zagreba.
Dvorac i imanje su prvobitno pripadali grofovima Zrinjskim, a poslije njihove propasti, kao i drugi njihovi posjedi, je prelazilo iz ruke u ruku raznih velikaških obitelji. Sačuvan je kupoprodajni ugovor, kojim je potvrđeno kako je tadašnji grof Erdody Aleksandar, primio od bana Jelačića 175.000 forinti.
Ban Jelačić je imanje preuredio, dogradio i proširio sam dvorac, uredio fasadu u neogotičkom stilu, cvjetnjak i veliki perivoj.
Četiri godine po kupnji imanja na zelenoj livadi nedaleko dvorca ban gradi kapelicu – bajkovito, neogotičko zdanje s tornjićima, rozetom i šiljastim prozorima. Kapelica je posvećena svetom Josipu te je bila namijenjena za bogoslužje i molitvu. Bansku obitelj je zadesila tragedija, umrla im je jedinica kćer Ana pa je u kapelici izgrađena grobnica, u kojoj je sahranjena. Poslije će jedno vrijeme tu počivati i ban Jelačić i brat mu Antun.
Šetnjom kroz predivno zelenilo, doći ćete od kapelice svetog Josipa brzo do gotovo nestvarne građevine – od bijelog kamena izgrađene obiteljske grobnice Jelačić. U banovoj pisanoj oporuci 1875. godine navodi se kako želi izgraditi na imanju grobnicu te ako to ne uspije to napraviti ostavlja kao dužnost svojoj supruzi Sofiji, koja ima pravo, do eventualne nove udaje, na cijeli njegov posjed. Kako se mlada udovica ponovo udala, posjed kao i obveza gradnje grobnice pripali su banovom bratu Đuri. Tako je Đuro Jelačić izgradio 1884. grobnicu te su posmrtni ostaci članova obitelji Jelačić prebačeni iz kapelice u novosagrađenu grobnicu. Anka Jelačić, posljednja iz ove grane obitelji Jelačić, nećakinja bana Jelačića, a kćer Đure Jelačića je 1934. godine oporukom uz humanitarnu zakladu ostavile imanje „Novi dvori“ hrvatskom narodu. Imanje je bilo kroz naredna desetljeća radi raznih razloga, od kojih je jedan od glavnih bila i ideologija – zapušteno, devastirano, a grobnica i kapelica oskvrnjene.
Novi dvori su sada u vlasništvu grada Zaprešića, obnavlja se postepeno cijelo imanje, osmišljavaju sadržaji i pretvara u mjesto odmora, druženja, ali i kontemplacije. Tu se nalaze golf tereni i konjički klub, te restoran nekadašnja vrtna kućica Jelačićevih, koji među svojom ponudom ima meni osobno najdražu deliciju, originalni sladoled. „Grofičin sladoled“ ima kao dragocjeni sastojak bučino ulje i koštice buče, koje mu daje bogat, jedinstveni okus.
Kompleks Novi dvori ima i okruglu “vršilnicu“ spomenik nulte kategorije, koja potječe iz 17. stoljeća te nekadašnje spremište – trokatnu žitnicu, a danas Muzej “Matije Skurjenija”. U njemu je, kako i ime kaže stalni postav slika umjetnika naive Skurjenija, kao i povijesna foto-izložba “Novi dvori Jelačićevi”.
Gledam grobnicu obitelji Jelačić, gotovo izrezbarene tornjiće, natpise, križ. Sagrađena je u onom mističnom i romantičnom, neogotičkom stilu, koji teži visinama odnosno samom nebu. Na grobnici je grb i geslo bana Jelačića „ Što Bog dade i sreća junačka“. Dio kamena ugrađen u grobnicu potječe od kamena sa zagrebačke katedrale, koja se tada obnavljala od posljedica potresa, koji ju je oštetio. Na obnovi i katedrale i izgradnji Jelačićeve grobnice bio je angažiran poznati arhitekt Hermanna Bolle.
Mir je oko mene. Razmišljam o ljudima koji su tu živjeli, o velikom banu i njegovom životu. O, burnim vremenima – iako su svaka vremena burna, čovjeku se uvijek suočiti s materijalnim svijetom, prolaznošću, bolesti, patnjom i smrću. Svaki čovjek nalazi svoj osobni odgovor na te izazove.
Ipak neka su vremena – poput vremena rata i bitaka teža. Tad nije samo čovjekova borba protiv ljudskog usuda – prolaznosti i bolesti nego i borba s drugim ljudima, ideologijama, politikama. Ban Jelačić je živio u takvim burnim vremenima prijelaza, kada novo još nije došlo i ne zna se što će donijeti, a staro se grčevito bori za opstanak. Trebalo se snaći i opstati te naći pravi put, što nije bilo lako.
Povijest sudi prema djelima, prema sudu suvremenika, prema ostavštini, puno puta prema vladajućoj ideologiji. Nije uzalud rečeno kako povijest pišu pobjednici. Za shvatiti osobu trebalo je živjeti u njezino vrijeme. Ostaje slika za buduće generacije, a kakva je bila prava osoba uvijek je pitanje. Znao je to i sam ban Jelačić koji se povjerio svome prijatelju i nekadašnjem suborcu barunu Josipu Neustadteru. On je zapisao banove riječi: „Moje ime pripada povijesti. Ona će pisati o meni, ali o onome što se krilo u mom srcu neće ništa kazati.“